Svaki kutak našeg grada krije priču o borbi, nadi i gubitku. Od prepunih kontejnera gdje penzioneri traže parče života do mladih duša koje bez krova nad glavom traže utočište u pasažima zgrada.
Edin Todić u svom snažnom tekstu osvježava stvarnosti i prizore koji često ostaju neprimijećeni, ali su sastavni dio svakodnevnog života mnogih. U središtu ove moćne priče leži duboko ukorijenjena poruka o društvenim razlikama, moralnom padu i gubitku ljudskosti u savremenom društvu.
TVRDO JE NEMANJE.
Kontejner je pun. Do vrha. Penzioner na biciklu bojažljivo gleda šta ima unutra. Sram ga da priđe, al nužda ne zna ni za strah ni za sram. Pravim se da ga ne primjećujem, neću da mu otežam. Sjetim se riječi naših starih – SINKO, TVRDO JE NEMANJE. E vala jeste.
U pasažu Nove lučne zgrade opet spavaju djeca. Bosa. Gola. Na kartonima. Zgrčena ka’ krive kifle iz obližnje pekare koje više ne mogu da priušte. Niko im glavu ne okreće, jer nisu to naša djeca, no tamo nečija. Šta nas briga što nemaju nikoga i ništa. Tvrdo je nemanje.
Sa minbera hodža drži politički govor. Ispred džamije kutija. Ne znam dal da ubacim pare il glasački listić. Nemam para, a ni hemijsku olovku da ga zaokružim. Tvrdo je nemanje.
Kroz grad tutnji stotine automobila. Ulice tijesne, prašnjave i pune rupa. Bugija prašine u vazduhu. Niko ne poštuje saobraćajna pravila. Nema saobraćajne policije ni na pomolu. Tvrdo je nemanje.
Mlada djevojka u uskoj haljini gazi čaršiju. Okrene se hinjski pomalo za ponekim skupocenim automobilom. Dala je sebi rok da se uda bogato. Dosta joj sirotinje. Tvrdo je nemanje.
Iz kockarnice izađe blijed čovjek. Oči izbuljio, ne trepće. Poznade ga neki njegov pajtos, pa ga pita šta mu je. Kaže sve prokock’o, nema od čega hljeba kući ponijet. Tvrdo je nemanje.
Narod priča. Ogovara. Laže i izmišlja. Uzmu neokaljane i časne, pa hoće da ih iskaljaju i omalovaže. Pljuju po svemu što nije po njihovoj mjeri, jer su svjesni svoga jada. Ulaguju se ljudi. Izabrali poniznost i život bez dostojanstva, pa im smeta što i svi ostali nisu tako. Nemaju obraza, a tvrdo je nemanje.
Na najvažnijim funkcijama sjede ljudi koji nemaju diplome, znanje, a ni svijest o odgovornosti posla kojeg su se dohvatili. Svjesno se uništava jedan grad. Nema se osjećaja ni za šta, a tvrdo je nemanje.
Najgore je kad nema svijesti. Tvrdo je nemanje!
