Snimak iz centra Beograda na kojem grupa maturanata skandira ime ratnog zločinca Ratka Mladića nije tek prolazna provokacija niti bezazlena mladalačka nepodopština. To je alarmantan pokazatelj duboke moralne i društvene krize koja godinama nagriza srbijansko društvo i ostavlja posljedice na generacije koje dolaze. Profesor Damir Gruda upozorio je da ono što se dogodilo nije nikakvo iznenađenje. Naprotiv, riječ je o logičnom rezultatu ambijenta koji se decenijama sistematski stvara.
„Ne vidim incident niti tinejdžerski bunt. Vidim samo finalni, savršeno oblikovani proizvod državne politike koja se sistematski sprovodi posljednjih 35 godina“, napisao je Gruda.
Njegove riječi možda zvuče oštro, ali snimak iz Knez Mihailove teško da ostavlja mnogo prostora za drugačije zaključke. Jer postavlja se jednostavno pitanje: kako je moguće da mladi ljudi, koji bi trebali predstavljati budućnost jednog društva, za heroja biraju čovjeka pravosnažno osuđenog za najteže ratne zločine u Evropi nakon Drugog svjetskog rata? Odgovor se ne nalazi među maturantima.
Odgovor se nalazi na zidovima gradova prekrivenim muralima ratnih zločinaca. Nalazi se u suvenirnicama koje prodaju majice sa njihovim likovima. Nalazi se u medijima koji godinama relativizuju presuđene činjenice. Nalazi se u političkim porukama koje koketiraju sa nacionalizmom kad god zatreba nekoliko procenata više na izborima. Djeca nisu sama izmislila parole koje uzvikuju. Ona su ih naučila.
Naučila su ih iz društva koje predugo šalje poruku da se zločin može opravdati ako je počinjen „u ime nacije“. Naučila su ih iz javnog prostora u kojem se žrtve prešućuju, a počinioci predstavljaju kao patriote.
„Njihovi idoli nisu Tesla, Pupin, Andrić ili Crnjanski. Njihov heroj je čovjek iza kojeg su ostale masovne grobnice“, upozorava Gruda.
Upravo je to najporaznija slika današnje Srbije. Ne činjenica da nekoliko maturanata viče ime ratnog zločinca, već činjenica da su došli u situaciju da vjeruju kako je to nešto časno, poželjno ili patriotsko. Patriotizam nikada nije bio slavljenje smrti drugih ljudi. Patriotizam nije negiranje tuđe patnje. Patriotizam nije veličanje onih koji su iza sebe ostavili hiljade ubijenih, raseljenih i unesrećenih porodica. To je šovinizam. To je moralni sunovrat.
Posebno zabrinjava činjenica da su upravo maturanti — simbol nove generacije koja bi trebala nositi progres, znanje i evropske vrijednosti — postali glasnici ideologija koje su Balkan već jednom odvele u krvoproliće. Umjesto pjesama o budućnosti, odzvanjaju parole iz devedesetih. Umjesto nauke, kulture i stvaralaštva, nude se mitovi o ratnicima. Umjesto empatije prema žrtvama, njeguje se kult ličnosti osuđenih zločinaca.
I zato odgovornost ne može biti prebačena na djecu. Odgovornost pripada odraslima. Političarima koji godinama izbjegavaju jasno suočavanje s prošlošću. Medijima koji hrane revizionizam. Institucijama koje zatvaraju oči pred glorifikacijom ratnih zločina. Društvu koje je dopustilo da mržnja postane dio svakodnevice. Najveći poraz jednog naroda nije ekonomska kriza niti politički sukobi. Najveći poraz nastaje onda kada vlastita djeca počnu slaviti one koji simbolizuju smrt, stradanje i ljudsku tragediju.
Zato snimak iz Beograda nije priča o nekoliko maturanata. To je priča o društvu koje se još uvijek nije iskreno suočilo sa svojom prošlošću. A dok se to ne dogodi, umjesto glasova mladosti i nade, ulicama će i dalje odzvanjati eho najmračnijih stranica balkanske historije. Pogledajte video ispod teksta.
Sramota Beograda pic.twitter.com/QYM2luJfuu
— Sandzak Danas (@DanasSandz9154) May 30, 2026