Bošnjaci moraju nastaviti njegovati bošnjački svijet. Nikada se više Bošnjaci ne smiju odricati svoje historije, svoje nacije i kulture. Veliki bošnjački intelektualac Muhamed Abdagić još daleke 1971. godine piše kako „mi imamo svoju historiju, epiku i svoju lirsku pjesmu, svoj jezik, dakle sve one elemente koji čine jednu naciju nacijom, čak i teritoriju pa zašto bi se mi odricali onoga što nam je historija dala, i zašto se odricati sopstvenih interesa.“ Niko nema prava da se odriče zarad bilo čijih interesa nacije ili da se odriče banova Boriča, Prijesde, Kulina, Kotromanića. Ono što su Tračani Basanisi usadili u naš nacion mora živjeti uz dio bića Ilira, Gota, Avara, Kelta ili Slavena.
Njegovati svoj nacionalizam znači ljubiti svoje porijeklo i ime Bošnjanin, a opet ljubiti i druge nacije koje žive pored ove naše. Odlaskom Osmanskog carstva nije otišao i nacion Bošnjana jer je on postojao i prije Osmanlija. Bošnjani su opstali uprkos svim pokušajima asimilacije i prisvajanja. U periodu poslije drugoga svjetskoga rata Moša Pijade se „čudi kako je moguće da postoje ljudi u današnjoj Evropi koji ne znaju ko su i kako se zovu.“ Čuđenje je prisutno i danas, samo što su danas sve rjeđi Bošnjaci koji ne znaju ko su i kako se zovu. Pijade i govori o Bošnjacima koji su bez nacionalnog obilježja i koji su plod zaostalosti i skučenosti turskog feudalizma. Tada se očekivalo da će građanskom modernizacijom Bošnjaci nestati i biti aslimilovani i iskorijenjeni.
Naravno Bošnjaci nisu nestali ni posle ratnih devedestih. Nisu nestali, jer tada nisu ni nastali. Kako navodi Senadin Lavić u svom „Diskursu o bosanstvu“, „najmorbidnija je obmana da su Bošnjaci nastali tek 1993. godine, na Bošnjačkom saboru u Sarajevu. Narod ne nastaje jednim saborom ili proglasom neke političke partije. Narod je stariji od svih političkih partija i država-nacija, povijesnih konstrukcija i ideologija“(Džemal Sokolović, „Nacija protiv naroda“).
U savremenom bošnjačkom svijetu mora biti mjesta i za bošnjački nacionalizam i to onaj etnokulturni koji razvija sopstveni jezik, historiju, ime, religiju, običaje, narodni identitet. Bošnjački etnokulturni nacionalizam nije nešto negativno i razarajuće. Bošnjački nacionalizam jeste ostvarivanje svojih specifičnih interesa i posebnosti bošnjačkog naroda. On nije i ne smije biti na štetu drugih i ne smije prerasti u nacional-šovinizam, ali niko u to ime se ne smije odreći svoje nacije i ljubavi prema sopstvenom biću. Posebno danas treba razvijati etnokulturni nacionalizam kada su Bošnjaci ugroženi i kada je u pitanju njihovo povijesno postojanje. Bošnjački nacionalizam je zapravo njegovanje svijesti o sebi, razvijanje svoje kulture, svoje osobenosti. Nikada više Bošnjaci ne smiju dozvoliti da drugi stvaraju svoj svijet, a da onda Bošnjaci budu u njemu osuđeni da traže „šestu baklju bratstva i jedinstva u pet republika“. Bošnjački nacionalizam je izraz ljubavi i odanosti prema svome, ali nikako nije agresivan i štetan po druge. Onaj ko voli sebe, svoju naciju, po pravilu mora voljeti i druge nacije i on ne može biti mrzitelj drugih. Bošnjaci moraju da njeguju svoj svijet kulturnih vrijednosti u kojem su Mak Dizdar, Meša Selimović, Husein Gradaščević, Nedžad Ibrišimović, Alija Isaković, Derviš Sušić, … Bošnjaci imaju svoje čaršije, sokake, tarabe, šarene nanine šamije, kućni mutvak, gurabije, đulsije, mantije, šalvare, džamije, zambak, pjesme, sevdah, lijepe bošnjačke običaje i adete… Zato Bošnjaci moraju njegovati svoj bošnjački svijet, svijet njegovanja sopstvene kulture, imena, prošlosti, jezika, običaja, vjere i ljubavi prema svome nacionalnome biću.
Elijas Rebronja
Direktor Bošnjačkog insituta za nauku, kulturu i umjetnost
