Jutarnji program na televiziji Pink ovih dana postao je epicentar nove kontroverze koja potresa narod Sandžaka i šire. Centralna figura rasprave, muftija Rešad Plojović, uspio je izbjeći spominjanje riječi “genocid” prilikom diskusije o Srebrenici, izazvavši time lavinu reakcija. Umjesto toga, Plojović je izabrao oprezan izraz “imamo argumente”, što je izazvalo negodovanje i tugu među onima koji su očekivali jasniju osudu tragedije.
Srebrenica, simbol neopisive boli i patnje, zahtijeva da se suočimo s istinom bez obzira na kontekst ili pritisak. Međutim, ovaj nastup muftije Plojovića ne samo da šokira, već i otvara pitanja o nezavisnosti i autonomiji Islamske zajednice u Srbiji. Mnogi vide ovaj nastup kao potvrdu da je Islamska zajednica pod kontrolom države.
Štaviše, Plojović je propustio da se oglasi kada su iznesene uvrede na račun efendija, imama, muslimana i Bošnjaka. Čak i kada su spomenuti negativni komentari o reisu-l-ulemi Kavazoviću, nije bilo reakcije. Ovo ne samo da šalje poruku o pasivnosti u odbrani dostojanstva i integriteta vlastite Islamske zajednice, već i potencira pitanje: kakvu ulogu muftija treba da ima u društvu?
Plojovićeva pohvala Vučiću tokom emisije usmjerena je ka stvaranju slike harmonije i dobrih odnosa, što može biti politički korisno, ali etički upitno nakon onoliko prozivki nacionalista u TV Pinku. Ne može se zanemariti da su ovi događaji izazvali duboku zabrinutost o slobodi izražavanja i autonomiji vjerskih lidera u javnom prostoru.
Suočavanje s realnošću – Slučaj efendije Omera Hodžića
U posljednje vrijeme svjedočimo brojnim situacijama koje izazivaju ne samo zabrinutost, već i duboko razočaranje u odnosima unutar naše vjerske zajednice, a također i u interakcijama s državom. Jedan od takvih primjera jeste nedavni incident gdje muftija Mevlud Dudić pokušava ućutkati Omera Hodžića, efendiju iz Priboja, koji je javno govorio o poniženjima koja su mu nanosili lokalni ekstremisti.
Ovaj događaj nije izolovan. On oslikava širi problem koji se tiče načina na koji su vjerski lideri i hodže percepirani i tretirani u javnosti. Hodže su često vidljivi predstavnici svojih zajednica, ali njihova uloga je mnogo složenija od pukog predstavljanja. Oni su duhovni vođe, savjetnici, a ponekad i glasnogovornici onih koji se ne mogu ili ne smiju sami izraziti. U slučaju efendije Hodžića, njegov pokušaj da se izrazi i upozori na nepravdu pretvorio se u situaciju gdje je on sam postao meta.
Pitanje koje se mora postaviti je: zašto muftija Dudić, kao visoki vjerski lider, osjeća potrebu da ućutka jednog od svojih efendija? Ovo je posebno intrigantno kada se uzme u obzir da su hodže često ti koji su na prvoj liniji suočavanja s izazovima s kojima se njihovi narodi susreću. Pokušaji cenzure unutar samih vjerskih struktura samo produbljuju jaz između lidera i običnih vjernika, smanjujući povjerenje i otvorenost koja je neophodna za zdravu zajednicu.
Dalje, ovakvi potezi samo pojačavaju narativ koji “duboka država” priželjkuje – svijesti Bošnjake na jednodimenzionalnu, isključivo vjersku zajednicu. Umjesto da se hodže vide kao kompletni predstavnici svojih naroda, sa svim njihovim kulturnim, društvenim i političkim dimenzijama, oni se svedu na svoje vjerske funkcije. Takav pristup ne samo da umanjuje njihov uticaj, već i sputava narativ o Bošnjacima kao o integralnom dijelu društvene tkanine Balkana.
Dokle ćemo više da se čudimo ovakvim situacijama? Nije li vrijeme da se jasno postave granice šta je prihvatljivo u načinu na koji se naši vjerski, ali i narodni lideri ponašaju? Svaka šutnja i svako ućutkivanje samo su još jedan korak nazad za pravdu, slobodu i pravo na izražavanje koje bi trebalo da bude zagarantovano svakom pojedincu. Ako želimo da se naši lideri bore za nas, prvo moramo insistirati da se bore za pravo da se čuje svaki glas, bez obzira na potencijalne političke posljedice. Efendija Hodžić i svi oni koji su poput njega zaslužuju da se čuju, a njihovi glasovi zaslužuju da odjeknu slobodno i jasno.
Da zaključimo, ovi incidenti su još jedan pokazatelj koliko je važno da se lideri, posebno oni sa vjerskim autoritetom, jasno i glasno izjašnjavaju o pitanjima od ključnog značaja za moral i historijsku istinu. Šutnja ili izbjegavanje teških tema može samo produbiti jaz između lidera i naroda koji teži pravdi i istini. Narod Sandžaka i dalje zaslužuje lidere koji će jasno stajati uz istinu i pravdu, pogotovo kada je u pitanju priznavanje i osuda genocida u Srebrenici.
Autor Suad K Zoranić
