Dok ovo pišem još traju polemike oko knjige My War Criminals američke historičarke Jessice Stern. Za one koji ne znaju, knjiga je zasnovana na intervujima koje je Stern vodila s osuđenim ratnim zločincem Radovanom Karadžićem u Hagu. Još prije zvaničnog izlaska knjige, autoricu su optužili da je bila pod prevelikim utjecajem Karadžićevog narativa o ratu te da nije poštovala žrtve i utvrđene činjenice, a izrazili su sumnju i u njenu akademsku metodu.
Nisam čitala knjigu, ali nemam nikakvog razloga da ne vjerujem u optužbe i čak mi se čine kristalno tačne. Već sam naslov Moj ratni zločinac sugeriše određenu prisnost. U prilog ovome ide i preporuka za čitanje u kojoj piše da Stern donosi „fascinantan i iznijansiran” profil ratnog zločinca, po zanimanju psihijatra i pjesnika – što se nedvojbeno ističe da mu poveća privlačnost. Autorica je čak dopustila Karadžiću da na njoj primijeni bioenergiju, iako joj je, kako tvrdi, bilo teško da ga pogleda u oči. Pisac Aleksandar Hemon navodi rečenicu kojom Stern završava knjigu: ”Nisam poljubila poljubila Karadžića”, i, na osnovu dojma koji je stekao čitanjem, dodaje: ”Ali malo je falilo”.
Dakle, nema nikakve sumnje da ju je Karadžić uspio šarmirati i da je zbog toga izgubila objektivnost. Ali meni je ovdje zanimljivije i od knjige i od samih optužbi, razlog zbog kojeg se Stern uopće odlučila da piše o Karadžiću. Šta je to što ju je natjeralo da se bavi njime i zbog čega se ljudi uopće zanimaju životima onih koji su počinilo neko ogromno zlo? Što o njima pišu knjige i snimaju filmove, na taj način ih popularizirajući i pri tome se malo ili nikako osvrću na moralne konsekvence koje to njihovo pisanje može imati.
Varljivost ljudskog pamćenja
Jer dovoljno je pogledati brojnost tekstova koji o njima postoje u popularnoj kulturi da uvidimo da su ljudi naprosto opsjednuti serijskim ubicama, mafijaškim bosovima ili ratnim zločincima. Hitler je danas jedan od najspominjanijih likova uopće, a Eichmann, Mengele ili Staljin i sami imaju ogromnu popularnost. Rijetki ne znaju ko su bili Charles Manson, Ted Bundy ili Jeffrey Dahmer, jer su o tim serijskim ubicama snimljeni brojni filmovi. I da stvar bude zanimljivija, oni su često prikazivani kao karizmatični, ili čak simpatični likovi, s naglašenim ljudskim karakteristikama i slabostima. Za Hitlera je npr. općepoznato da je bio vegetarijanac, volio životinje i umjetnost. Za mnoge serijske ubice se ističe da su imali teško djetinjstvo i da su ih roditelji, ili neko treći, seksualno ili fizički zlostavljali.
Međutim, ovakvo bavljenje njima je problematično iz više razloga. Prvi je sadržan u varljivosti i nepostojanosti ljudskog pamćenja. Naime, poznato je da historija nije baš ”učiteljica života” i da ljudi češće ponavljaju stare greške, nego što uče iz njih. Jedan od najvažnijih razloga za to je zaborav. Ljudi jednostavno ne uče iz prošlosti, bilo da su je zaboravili, bilo da je nikada nisu ni poznavali jer historija ne spada u omiljene školske predmete. Mlađe generacije poznaju slabo i detalje Drugog svjetskog rata pa je iluzorno očekivati da znaju za tamo neke lokalne ratove. Nedavno sam pročitala da sve manje mladih zna za Holokaust, ali zato većina zna ko je bio Hitler. Danas u BiH imamo djecu koja su u školi učila samo jednu verziju historije, ili su uspjela da ni jednoj ne nauče baš ništa. Zvuči nevjerovatno, ali me je jedna devetnaestogodišnjakinja iz BiH nedavno pitala kakav se to rat vodio ovdje devedesetih?
Drugi razlog je sadržan u činjenici da se ovakvim pisanjima vrijeđaju žrtve tih istih zločinaca. Mi sebi jednostavno ne bi smjeli dopustiti da u svijetu u kojem one još žive, bilo stvarno, bilo kao sjećanje, bavimo ljudskom kompleksnošću čovjeka koji ih je učinio žrtvama. Ili ako se već moramo time baviti, onda bi red bio i da u knjizi ili filmu obuhvatimo i sav užas zločina koje je počinio. Jer u suprotnom više nastojimo da razumijemo samog zločinca nego što osuđujemo zlo koje je uradio.
Generalno, život nekog čovjeka (pa i zločinca) može se prikazivati kroz distancu, opisno i negativno, ili intimnije, s naglaskom na njegovo lično iskustvo i karakteristike. Ponekad se zločinci prikazuju kao žrtve okolnosti, kotačići u mašineriji zla, čime se ističe banalnost samog zla i smanjuje njihova lična odgovornost. Uprošteno govoreći, zločinac se može prikazati kao oličenje zla ili kroz prizmu ljudskosti što otvara mogućnost identifikacije i saosjećanja, a odatle je kratak put do ignorisanja ili čak pravdanja zločina koje je počinio. A oni to jednostavno ne zaslužuju!
Zamagljivanje istine
Razumljivo mi je da nas može privući neki zločinac kad se nađemo s njim jedan na jedan, naročito ako sami nismo bili njegove žrtve. Tada je moguće da jednostavno previdimo sve zlo za koje je optužen i da nas ”iznenadi” njegova ljudska strana. U svima nama kao da još postoje neke infantilne predodžbe ”zla”, mislimo da se radi o ”demonskim psihopatama” pa nas potpuno porazi slika nekog zlotvora u njegovoj običnosti. Puno lakše bi bilo da je zlo uvijek ”zlo”, da je ”ružno” ili da makar zlikovce raspoznajemo po rogovima koje imaju. Ali to nažalost nije slučaj i oni najčešće izgledaju kao svi ostali.
Znam ja da Radovan Karadžić, čovjek koji je meni i mojoj generaciji, da parafraziram Gretu Thunberg, uništio djetinjstvo, nije nikakav horor lik kakvim mi se tada činio. Nije živio u šumi i nije imao bradu, bio je tek doktor sklon pisanju poezije. Onaj kojeg je, kako je pisao Marko Vešović, zlostavljala žena i koji je, u trenutku hapšenja, bio mršavi i otužni bioenergičar. Neko prema kome bi, u drugim okolnostima i da ne poznajem šta je uradio, možda osjetila i sažaljenje. Ali ni u kom slučaju ne bih sebi dopustila da to ističem nauštrb stvari zbog kojih taj čovjek leži u zatvoru, i to doživotnom. Veoma je problematično, u svjetlu svega što je taj ”starčić” uradio, isticati te njegove karakteristike.
Jer, nije na odmet opet naglasiti da živimo u vremenu revizija i suprostavljenih narativa o ratu i davanjem prednosti ”njegovoj strani” i njegovoj ”ljudskosti” samo se dodatno zamagljuje i relativizira istina. To jednostavno nije u redu prema ogromnom broju ljudi kojima je presudila politika tog istog bioenergičara, ljudi koji će s tom traumom živjeti do smrti. I još većem broju onih kojih više nema, i koji će preostati bezimeni i tihi, dok će radovani dobiti svu pažnju i slavu! I to u pamćenju budućih generacija.
Izvor: Al Jazeera
Piše:
Emina Žuna
