Nigdje Tolstoj svoje opredjeljenje prema islamu nije tako jasno kristalizirao kao u pismima Jeleni Velikovoj. Naime, pravoslavka Velikova je bila udata za mladog oficira Ibrahima, porijeklom Kozaka, iz grada na granici Azerbejdžana.
Njih su se dvoje vjenčali, ali po tadašnjim zakonima u Carskoj Rusiji, a njihova djeca morala su biti krštena kao hrišćani. Kada su njihovi sinovi bili punoljetni poželjeli su da pređu na islam, pa se Velikova, kao i mnogi u to vrijeme, obratila Tolstoju, tražeći savjet kako da se postavi u skladu sa željom sinova da budu muslimani. Pozdravlajući njihovu spremnost da prihvate islam, Tolstoj piše:
“Što se tiče davanja većeg značaja islamu nego pravoslavnoj crkvi, ja sam punog srca suglasan tome. Koliko god to bilo čudno reći, za mene je islam neuporedivo uzvišeniji od hrišćanstva. Kad bi čovjek imao pravo izbora, svaki razuman pravoslavac i svaki čovjek, bez ikakve sumnje i nedoumice, prihvatio bi islam, jednog Boga i Njegovog Poslanika. Zašto? Zato što s Trojstvom, teškom i nerazumljivom božanstvenošću (Otac, Sin i Sveti Duh), s pretajanstvenom Marijom Anom, Svecima, njihovim predstavljanjima i komplikovanim ceremonijama i ne bi moglo biti drugačije. Islam se izdigao iznad toliko iskvarenih vjerovanja koja su zauzela mjesto temeljnim vjerskim doktrinama i u jednom periodu prerasla u crkvena vjerovanja…”, napisao je slavni Tolstoj u pismu Velikovoj.
Tolstoj ističe iskvarena vjerovanja i praznovjerja u drugim religijama, te podcrtava da islam nije zapao u stanje u kojem su se naše druge vjere, kao i da je vjera koju je Muhamed donio posljednja i najsavršenija.
Po njemu, islam je pravo mjesto istinske pravde i jednakosti, istinskog bratstva i požrtvovanosti, poštovanja i ljubavi prema čovjeku i drugom.
“Svijet je uradio šta je želio, dopustio je crkvi da objasni značaj i svrhu života. Svijet je uspostavio život sasvim suprotan doktrinama Krista, a Crkva izučava pisana djela na kojima je ostavila narod da živi u suprotnosti sa Kristovim zakonom, da živi prema svojoj ličnoj volji. Rezultat je bio da je svijet počeo da živi gori život od paganskog života, a Crkva ne samo da je to pravdala nego je odobravala to govoreći da je to u skladu sa Kristovom doktrinom”, zapisao je Tolstoj.
Međutim, Tostojova razmišljanja u većini slučajeva nisu bila jasna ruskom društvu. Zbog kritika Crkve i simpatija prema islamu bio je i gotovo predan prokletsvu (anatemi). Prijatelji i rođaci su ga napustili. U pismu Svetom sinodu koji ga je ekskomunicirao kao bezbožnika, napisao je:
“Počeo sam time što sam Crkvu volio više nego svoj mir, zatim sam više volio kršćanstvo nego crkvu, sada više volim istinu nego sve na svijetu”.
Odbačen od svih, Tolstoj 1910 u svojoj 81. godini života napušta kuću i umire na putu, na stanici Astapovo. Pred sam kraj života upućuje pismo prijatelju u kojem do kraj osvjetljava svoj stav o vjeri:
“Bilo bi mi zadovoljstvo, kada bi vi bili iste vjere i ubjeđenja kao ja.
Otkrili ste nešto u mom životu. Bilo kakav uspjeh u životu, bogatstvo, počasti, i hvala, nisu mi osigurani. Moji prijatelji, čak i porodica, su okrenuli glavu od mene. Neki – liberali i estetičari smatraju me luđakom ili slabog razuma kao Gogolja. Drugi – revolucionari i radikali – smatraju da sam mističar, govornik, brbljivac. Vladini ljudi me smatraju opasnim, ortodoksi (pravoslavci) smatraju me đavlom. Priznajem da mi je teško… Prema tome, molim Vas, gledajte na mene kao sljedbenika Muhameda i bit će sve uredu neke su od posljednjih riječi koje je napisao slavni Tolstoj prije smrti.
