Join our community of SUBSCRIBERS and be part of the conversation.
To subscribe, simply enter your email address on our website or click the subscribe button below. Don't worry, we respect your privacy and won't spam your inbox. Your information is safe with us.
Baka Marta Kopilica (76), starica iz sela Plane kod Sjenice, živi sama pod krovom “prizemljuše”. Stara je i nemoćna, a život u nehumanim uslovima vrlo je težak za nju. Do sela Plane se može doći makadamskim putem, ispranim majskim kišama, a do zaseoka u kojem teške staračke dane provodi baka Marta, mora se stazom kroz livade, jer do kuća ne postoji put.
Život u napuštenom selu
Zbog nepristupačnosti i teških uslova, život u ovom sjeničkom selu gotovo da je stao. Stanovnici su samo poneki gorštak i starica u razuđenim zaseocima pod skutom okolnih padina. Baka Marta je sama u ovom dijelu sela. Njen bratanac, koji živi na putu do nje, nerijetko je obiđe i pomogne koliko može, mada, ističe, i njemu da nije pomoći braće i sestara, koji žive u gradovima, život bi bio dodatno teži.
Težak život bake Marte
Trošna kuća polako se ruši, a baka Marta je stara i nejaka. Iz kuće rijetko izlazi, a najteže joj je, kaže, pripremiti hranu i podložiti vatru.
“Loše sam, ništa ne mogu sama. Nekad se dogodi i po tri dana da ne pojedem ni komad hljeba, imam brašna, ali treba umijesiti tijesto i ispeći. Ne pamtim ni kad sam vatru naložila posljednji put, nekad mi se od hladnoće i prsti zalede, ali ne mogu, teško je”, priča Marta.
Pod trošnim krovom, na starinskom kauču u “ćošku” dnevne sobe, provodi najviše vremena. Njena jedina nada i uzdanica je bratanac, koji joj jedini dolazi i pomaže koliko može, donese hranu…
“Ne može više ovako sama, najbolje joj je da ode u dom, teško se brine sama o sebi. Ponekad je obiđem, ali ne bih mogao da se uvijek staram o njoj, jer i meni da nije pomoći od mojih, bilo bi mi znatno teže”, rekao je Martin bratanac Radivoje.
Poziv za pomoć
Pomoć joj je neophodna. U dom, kaže, ne bi željela, a živjeti na ovaj način, nije ni jednostavno, ni lako. Nada se da će njenu muku neko čuti i razumjeti, pa i pomoći da joj život u narednom periodu bude bar malo lakši i dostojniji životu u 21. vijeku.
UBIO BRATA I SNAHU, ZAPALIO KUĆU, PA IZVRŠIO SAMOUBISTVO! Jezivi detalji nezapamćenog zločina u Sarajevu: U izgoreloj porodičnoj kući na Širokači u Sarajevu pronađena tri tijela.
“Obojica su bila vrhunski vodoinstalateri, svima su vodu pravili” – počinje svoju priču Almirov prijatelj kojeg je ova tragedija i više nego potresla.
Na svom Fejsbuk profilu Almir je prije 12 dana najavio mogućnost tragedije u njihovoj porodici. –
“Gospodaru, ubrzaj moj dolazak tebi jer na ovom svijetu nema ništa dobro,” napisao je Almir na Fejsbuku.
Svi se pitaju šta je uzrok i motiv ove tragedije.
Portalu Crna-Hronika javio se Almirov prijatelj koji je još u šoku zbog onoga što se sinoć desilo u porodičnoj kući Česira.
“Almir i Muamer su bili vrhunski vodoinstalateri. Radili su zajedno dok se nisu posvađali. Cijeli problem je nastao zbog tog bratskog sukoba koji je počeo zbog mačke koju je Emira, Muamerova supruga, donijela u porodičnu kuću u kojoj su svi zajedno živjeli.
Nakon svađe oko mačke, Muamer je pretukao mlađeg brata Almira koji je par mjeseci ležao na KCUS-u i tom prilikom, zbog teških tjelesnih povreda, izgubio je i oko. Nakon toga, Almir sa suprugom Mersihom je izbačen iz porodične kuće.
Gubitak oka značio je i gubitak posla jer Almir nije mogao raditi vodoinstalaterski posao kako treba, a pogotovo nije mogao raditi sa Muamerom.
Otišao je da živi kod punca, ali se i s puncem posvađao, pa je sa svojom nevjenčanom suprugom otišao da živi kao podstanar. U svoju kuću se nije mogao vratiti jer je očekivao da će ga brat opet napasti.
Gubitak oka i zabrana da živi u svojoj porodičnoj kući bili su okidač za sve. Par mjeseci je valjda čekao da počini to, pisao je na Facebooku, mi smo mu govorili da ne čini nikakve gluposti, ali niko nije očekivao da će uraditi ovo. Tuga” – izjavio je Almirov prijatelj za portal Crna-Hronika, želeći ostati anoniman.
U hotelu Vrbak u Novom Pazaru, maturanti su proslavili kraj školovanja na poseban način – tradicionalnim užičkim kolom. Uz veselu atmosferu i energične korake, maturanti su unijeli posebnu radost i živost u ovu svečanu priliku.
Proslava u hotelu Vrbak
Maturanti srednje škole iz Novog Pazara su se okupili u svečanoj sali hotela Vrbak, gdje su uz muziku i ples proslavili završetak školovanja. Sala je bila ispunjena smijehom, muzikom i veseljem, a vrhunac večeri bio je kada su maturanti zaigrali užičko kolo. Njihovi energični koraci su stvorili takvu atmosferu da je izgledalo kao da su napravili “zemljotres” u hotelskoj sali.
Tradicija i mladalački entuzijazam
Užičko kolo, kao tradicionalno kolo, ima posebno mjesto u srcima mnogih generacija. Ovi maturanti su svojim plesom pokazali ne samo mladalački entuzijazam, već i poštovanje prema tradiciji. Njihovi plesni koraci su bili usklađeni i puni energije, što je dodatno doprinosilo veseloj atmosferi u sali.
Poruka mladima
Ovaj događaj je podsjetnik na važnost zajedništva i radosti koju donosi ples. Maturanti su pokazali da, iako su završili jedno poglavlje svog života, ulaze u novo sa puno entuzijazma i pozitivne energije. Njihova proslava je bila savršen način da se oproste od školskih dana i zakorače u budućnost. Pogledajte video snimak ispod teksta.
UBIO BRATA I SNAJU, ZAPALIO KUĆU, PA IZVRŠIO SAMOUBISTVO! Jezivi detalji nezapamćenog zločina u Sarajevu: Pre krvavog pira na mrežama napisao ovo. Jutros su u izgoreloj porodičnoj kući na Širokači u Sarajevu pronađena tri tijela.
Podsetimo, sinoć oko 21:00 sat izbio je požar na porodičnoj kući u ulici Žagrići, a stanovnici ovog naselja su pre požara čuli pucnje iz vatrenog oružja. Kako nezvanično saznaje Crna-Hronika, reč je o dvostrukom ubistvu, paljenju kuće i samoubistvu.
Tragedija se desila u kući porodice Česir. Porodični konflikt između braće trajao je već neko vreme. U pitanju su braća Almir, Muamer i njegova supruga Emira, sa kojom se Muamer oženio prije dvije godine. Prema još nepotvrđenim informacijama, Almir je likvidirao brata Muamera, svoju snahu, zapalio porodičnu kuću te onda presudio sebi.
Na svom Fejsbuk profilu Almir je prije 12 dana najavio mogućnost tragedije u njihovoj porodici. –
“Gospodaru, ubrzaj moj dolazak tebi jer na ovom svijetu nema ništa dobro,” napisao je Almir na Fejsbuku.
Povodom Dana policije, Policijska uprava Novi Pazar je u Kulturnom centru predstavila rezultate rada u proteklom periodu. Načelnik Nermin Ljajić, na čelu ove važne institucije, istakao je značaj postignutih rezultata, naglašavajući očuvanje stabilnog javnog reda i mira te rasvjetljavanje svih težih krivičnih djela.
Načelnik Ljajić, rođen 1986. godine, u službi je od 2010. godine, a na mjesto načelnika postavljen je u augustu 2020. godine. Prethodno je radio kao komandir policijske stanice, završio je Policijsku akademiju i specijalističke studije na Kriminalističko-policijskoj akademiji. Njegova stručnost i posvećenost sigurnosti grada Novi Pazar dolazi do izražaja kroz impresivne rezultate.
“Svakodnevnim angažovanjem policijskih službenika na suzbijanju proizvodnje i trgovine narkoticima realizovano je 235 zaplene i tom prilikom oduzeto je više od 37 kilograma opojnih droga. U oblasti bezbednosti saobraćaja otkriveno je 27.000 prekršaja. Iz saobraćaja je isključen 381 vozač koji je upravljao vozilom pod dejstvom alkohola i 60 koji su upravljali vozilom pod dejstvom psihoaktivnih supstanci”, naveo je Ljajić.
### Rezultati koji govore
U proteklih godinu dana, Policijska uprava Novi Pazar je ostvarila značajne rezultate u različitim oblastima. Odjeli za upravne poslove su realizovali preko 200.000 zahtjeva građana, dok su pripadnici Odjela za vanredne situacije imali 450 intervencija.
Ljajić je posebno pohvalio svakodnevni angažman policijskih službenika na suzbijanju proizvodnje i trgovine narkoticima. Realizovano je 235 zapljena i oduzeto više od 37 kilograma opojnih droga.
U oblasti bezbjednosti saobraćaja otkriveno je 27.000 prekršaja, a iz saobraćaja je isključeno 381 vozač pod dejstvom alkohola i 60 vozača pod dejstvom psihoaktivnih supstanci. Ovi podaci jasno pokazuju posvećenost Policijske uprave i načelnika Ljajića ka unapređenju bezbjednosti građana Novog Pazara.
### Posvećenost i odanost
Nermin Ljajić je tokom svog mandata unaprijedio rad Policijske uprave ne samo kroz operativne rezultate, već i kroz razvoj ljudskih resursa. Preko 25 novih službenika je počelo da radi u Policijskoj upravi Novi Pazar, dok je 25 službenika poslato na školovanje. Ova ulaganja u kadrove garantiraju kontinuirano unapređenje i efikasnost rada policije.
Danas, kada se obilježava Dan policije, predstavnici javnog i političkog života su se okupili kako bi odali priznanje za trud i rad policijskih službenika.
Pripremljen je i prigodan kulturno-umjetnički program, a predstavnici Policijske uprave su položili cvijeće na spomen-ploču policajcima koji su izgubili živote obavljajući svoj posao.
### Zaslužena pohvala
Rad načelnika Nermina Ljajića i njegovog tima ne može ostati nezapažen. Njegova predanost, profesionalizam i rezultati koje je postigao služe kao primjer svim pripadnicima policije. Na ovaj način, građani Novog Pazara mogu biti sigurni da je njihova bezbjednost u sigurnim rukama. Sa ovakvim vođstvom, očekujemo još bolje rezultate i nastavak trenda unapređenja javne sigurnosti.
Ljajićev doprinos očuvanju reda i mira, borbi protiv kriminala i unapređenju saobraćajne bezbjednosti zaslužuje sve pohvale. On je dokazao da uz posvećenost i profesionalizam, čak i najteži izazovi mogu biti savladani, čineći Novi Pazar sigurnijim mjestom za sve njegove građane.
“Za 2 godine od ovoga sam zaradio džip, kuću, kafić i konje” – Šok-priča o uspjehu
Admir Omerčević (36) iz sela Ragale u Fojnici uspio je da za samo dvije godine od uzgoja koza stekne džip, kuću, kafić i konje. Njegova priča počinje kada je odlučio da nabavi sanske koze, koje su se pokazale kao veoma isplative.
„Nisam nikako kontao sebi sanske koze nabavljati… Svi alpina lepa, alpina mliječna… Ispalo spontano, nazvao me čovjek, prodaje koze, nema ih ko više držati…, kažu vidjeli da se bavim time, ne daju ih svakome, pa nek kod tebe završe, odem, pazarim, svidjelo mi se, kad sam ih dovukao, mlijeka ko vode,“ objašnjava Admir.
Od svojih 15 bijelih koza, Admir namuze dnevno 45 litara mlijeka, dok je ranije imao 30 alpinki koje su davale isto toliko mlijeka. „Pa nije ni čudo što ti praviš kuće i kupuješ džipove…“ bio je jedan od komentara na koji se Admir samo slatko nasmijao.
Biznis sa kozama
Admir je svoje proizvode brzo uspio da plasira. „Evo sad za vikend dođe žena iz Njemačke i jedna porodica iz Crne Gore i sve što sam sira imao u kući – četiri-pet kila, surutke i mlijeka, sve ode,“ kaže Admir.
Pored mlijeka i sira, Admir prodaje i jariće. „Samo za vikend prodao sam sedmoro a prošle godine u sezoni čak 250,“ dodaje on. Cijena jareta se kreće između 250 i 300 maraka (125-150 eura), a kilogram sira košta 50 maraka (25 eura).
Tajna uspjehaM,.Ž
Admir naglašava da ništa ne dolazi preko noći.
„Zvali me iz Beograda, Zagreba da pitaju kako da počnu s kozama ali ne možeš za 5 dana reći da ne ide, nije ni meni s neba palo, i ja sam se prve godine napatio.“
Admir je uložio značajna sredstva u svoj biznis.
„Ova štala koštala 15.000-16.000 maraka, moraš da ulažeš, kredit ne dižem ali ne može ništa preko noći…“
Novosti u biznisu
Nedavno je Admir otvorio i kafić u Fojnici, gdje prodaje svoje proizvode. „Kod mene kafa najjeftinija – marka, i bolje 300 kafa po marku nego 20 po marku i po,“ objašnjava on.
Admir sada planira proširenje.
„Sad kuću zida i dolaze majstori da pokrivaju štalu pa će ako Bog da imati i 150 koza,“ kaže on.
Admir Omerčević je primjer kako upornost i posvećenost mogu dovesti do velikog uspjeha. Njegova priča inspiriše mnoge da vjeruju u svoje snove i da se posvete onome što vole. Pogledajte video snimak ispod teksta.
Prema istraživanju bošnjačkih historičara i pisaca, rodonačelnik familije Ćorović je Mehmed Ćor-paša, koji je bio čuvar grada Osijeka u današnjoj Slavoniji. Njega pominje i čuveni austrijski historičar Jozef fon Hamer (III tom, str.24). Nakon što je izgubio spahiluke u Osijeku, u ratu 1683-1699. godine, kao naknadu od velikog vezira, dobio je spahiluke u Bihoru i na Pešteri.
Prema izjavi Iskednera Ćorovića -Neko je 1965. g. namjerno zapalio krov kuće Ali-bega Ćorovića kako bi je lakše prisvojio
U razgovoru sa rahmetli hadži Bahrijom Ćorovićem (1925-2021), jednim od najboljih poznavalaca historije Novog Pazara, vođenim 2015. godine, saznao sam da su Ćor-pašini potomci bili begovi: Sulejman, Selman, Kasum i Rustem. Ovaj posljednji, Rustem-beg, dobio je u nasljedstvo posjede u nekoliko bihorskih i pešterskih sela.
U Bihoru je imao zemlju u Hazanama i Jogoču, a na Pešteri u Buđevu, Suhom Dolu, Biocu, Tvrdoševu i Živoliču kod Vučinića. Od njega potiče i familija hadži Bahrije Ćorovića. Rustem-beg je, zajedno sa bratom Kasum-begom, imao prelijepu kamenu kulu u selu Buđevu kod Sjenice na Pešteri. Kasum-beg je imao sinove: Saita, Selmana, Jakupa i kćerke: Ruvu i Nailu. Njegov brat Rustem-beg imao je dva sina: Bećira i Hasana, te dvije kćerke: Zlatu i Veziru. Bećir je imao sina Derviša i kćerku Nefisu.
Mezar (grob) Ali-bega Ćorovića (1908-1979) na Gazilaru
U ovom tekstu ćemo baciti akcenat na Kasum-begovog sina Jakuba i njegove potomke. Kasum-beg je 1912. godine, bježeći ispred zloglasnih crnogorskih komita, napustio sela koja su bila u njegovom posjedu: Buđevo, Bioce i Rudnik. Prema izjavi njegovog unuka Iskender Ćorovića, Kasum-beg je posjedovao 5.000 hektara svoje zemlje.
### Razgovor sa Ali-begovom kćerkom – dr. Fetijom Ćorović
Istražujući biografiju Aćifa efendije Hadžiahmetovića, saznao sam da se njegova majka zvala Jalduza Hajdinagić i da je bila u bliskom srodstvu sa dr. Fetijom Ćorović (1935), prvom Bošnjakinjom iz Novog Pazara koja je završila Medicinski fakultet. Naime, rahmetli Jalduza bila je rođena sestra njenom djedu Dževdetu. To je i bio razlog da posjetim dr. Fetiju u ljeto 2016. godine. Bio sam, zajedno sa svojom suprugom Selmom, gost kod čuvene doktorke Fetije. Vodili smo lijep razgovor o raznim temama.
Treća kuća koju je 1939. kupio Ali-beg Ćorović nalazi se u ul. Rifata Burdžovića. Međutim, nju je prepustio da je kupi njegov prijatelj Mehmed Harčinović.
Pričala mi je da je „njen otac Ali-beg Ćorović bio veoma ugledna i bogata ličnost. Svoje bogatstvo Ali-beg je naslijedio od oca Jakub-bega i djeda Kasum-bega. Sa majčine strane, njen djed je bio Dževdet Hajdinagić, također poznata ličnost u Novom Pazaru i šire. Njegova kuća se nalazila preko puta sadašnjeg Državnog univerziteta. Bavio se trgovinom i imao veliku zemlju u selima Rajetiću i Rikovu iznad Deževe.
Druga kuća na početku Višegradske ulice koju je 1939. na licitaciji kupio Ali-beg Ćorović
Dževdet je tragično nastradao 1925. godine, koja je bila jedna od najtežih godina u istoriji Novog Pazara. Kao vlasnik zemlje otišao je u selo Pnuće kod Deževe da uzme „trećinu“, koja ga je zakonski sljedovala, od tamošnjih seljaka Srba. Međutim, njegove sluge su ga pretukle i on je ubrzo od zadobijenih batina umro 1927. godine. Kasnije se saznalo da su ga pretukli Kulezići iz Deževe. Nakon 1945., dolaskom komunista, oduzeto nam je 10 hektara zemlje u selu Požegi, ostala su još 3 hektara. Moj djed Dževdet imao je dvije kćerke: moju majku Mazlumu i Nusretu koja je bila udata za Huseina Mavrića.
Autentični izgled kuće Ali-bega Ćorovića. Dućan koji se nalazio do ulaznih vrata (obilježen žutom linijom) je porušen
Moja majka Mazluma Hajdinagić (1911-1995) bila je veoma lijepa i pametna žena. Ona je bila učiteljica u Ćilimarskoj školi koja se nalazila u ovoj našoj kući kod Parka u kojoj sada živimo. Otac Ali-beg je bio član tadašnjeg „Gajreta“ čiji su članovi bili najugledniji Pazarci. Bio je direktor Krojačke zadruge u Novom Pazaru. Imao je svoj krojački dućan ispred kuće u današnjoj ulici Stevana Nemanje, koju je kupio 1939., a koju su nam kasnije lokalni komunisti oteli i napravili Muzej.“
### Razgovor sa Ali-begovim sinom – hadži Iskenderom Ćorovićem
Višegodišnja borba Iskendera Ćorovića za povraćaj kuće svoga oca Ali-bega je teška i iscrpljujuća. Međutim, Iskender, kako ga u Pazaru zovu „Kena“, ne odustaje od svog cilja. Obrađujući serijal orijentalnih kuća u Novom Pazaru, slučaj kuće Ali-bega Ćorovića je veoma specifičan. Radi se o klasičnoj komunističkoj otimačini privatne svojine. Naime, na Zapadu, i u svakoj pravnoj državi, privatna svojina predstavlja svetinju. O čemu se zapravo radi, saznaćete iz izjave moga sagovornika Iskendera Ćorovića (1943), koju je dao autoru ovog teksta 25. januara 2024. godine.
Kuća u kojoj je bila turska škola zvana Ruždija kupio je 1939. na aukciji Ali-beg Ćorović
Sa njim sam imao veoma sadržajan razgovor potkrijepljen obimnom sudskom dokumentacijom i argumentima koji idu u prilog priči mojeg sagovornika. Ovaj izuzetno smiren i imanski veoma jak hadžija počinje svoju još uvijek nedovršenu priču ovako:
„Moj pradjed Kasum-beg je 1912. godine došao u Novi Pazar, jer mu je u njegovom selu Buđevu prijetila opasnost po život od crnogorskih pljačkaških bandi koje su harale graničnim područjem Bihora i Pešteri. Kasum-beg je imao četiri sina: Ćamila, Rustema, Selmana i mojeg djeda Jakuba. Od Jakuba je moj otac Ali-beg Ćorović. Dolaskom u Novi Pazar, Kasum-beg je kupio veliku kuću u Ćerčijskom sokaku (danas ulica Gojka Bačanina) gdje je smjestio svoju familiju. Bavio se trgovinom kao i njegovi sinovi. Moj otac Ali-beg je izučio krojački zanat kod tada poznatog majstora Joca.
Ali-beg Ćorović (1908-1979). Slika je urađena u Beogradu 1936. godine i rad je ruskog umjetnika P. Kreščenka
U Kraljevini Jugoslaviji, kroz tzv. Agrarnu reformu, mojoj se familiji oduzima 5.000 hektara zemlje u selima Buđevo, Bioc i Rudnik. Zalaganjem poslanika JMO i Džemijeta u skupštini Kraljevine Jugoslavije, kralj odlučuje da jednim dijelom isplati begovima otetu zemlju. Od novca koji je tada moj otac Ali-beg dobio od države, kupuje 1939. godine na licitaciji u Novom Pazaru tri prelijepe kuće:
1. Kuću u ul. Stevana Nemanje, u kojoj je nekada bila turska škola Ruždija (danas pretvorena u Muzej „Ras“),
2. Kuću u ul. Svetosavska br. 5, u kojoj je nekada bio Muarif mekteb (osnovna škola) uz samu Sinan-begovu džamiju iznad Gradskog parka,
3. Kuću u Muftijskom sokaku (današnja ulica Rifata Burdžovića) u kojoj je bila osnovna škola. Međutim, Ali-beg je na kraju odustao od ove kuće, jer je prepustio svom prijatelju Mehmedu Harčinoviću da je on kupi.
Kuća u Novom Pazaru, u ul. Gojka Bačanina (sada porušena), koju je 1912. godine kupio Kasum-beg Ćorović.
Naša kuća u kojoj je sada muzej, imala je dva sprata, sa po 6 soba na obadva sprata, podrum i aneks, obadva veličine po 60 metara kvadratnih. Kad su nam uzeli kuću, oni su kasnije od ovog aneksa napravili stan za čistaćicu muzeja. Kuća je imala ukupnu stambenu površinu od 400 metara kvadratnih.
„LOKALNI PAZARSKI KOMUNISTI NA OSNOVU PISMENE ODLUKE IZ KATASTRA BRIŠU ALI-BEGA ĆOROVIĆA KAO KORISNIKA, A UPISUJU „ŠKOLU ZA KV RADNIKE“ KAO KORISNIKA KUĆE“
„U to dolazi Drugi svjetski rat i 1945. dolazak komunista na vlast. Naša familija nije živjela u ovoj kući nakon rata, jer moj otac Ali-beg ovu kuću dao pod zakup „Školi učenika u privredi“. Ova se škola kasnije prebacuje kod Gimnazije i bila je poznata pod imenom kao- KV škola. Komunističke vlasti u Novom Pazaru 1959. godine obavještavaju mojeg oca da je kuća nacionalizovana i da je „kuća postala društvena svojina, a korisnik bivši vlasnik Ćorović Alija“. To je trajalo do 1969. godine kada nekoliko lokalnih pazarskih komunisti odlučuju da našu kuću, u ulici Stevana Nemanje, na perfidan način prisvoje.
Naime, na osnovu dvije pismene ODLUKE lokalni komunisti mojem ocu Ali-begu oduzimaju kuću u ulici Stevana Nemanje br.5. Njegovo ime se briše iz Katastra kao korisnika a upisuje Škola za KV radnike kao korisnik, koja je bila samo zakupac do 1965. godine.
Ali-beg Ćorović (označen) sa suprugom Mazlumom (označena pod pečom) nastavnicima i učenicama Zanatske škole
Početkom januara 1972. Zajednica za obrazovanje (koju je vodio I. Š) obavještava Imovinsko-pravnu službu Skupštine opštine Novi Pazar da je Zbor radnih ljudi „Škole za kvalifikovane radnike“ na svom zasjedanju od 01.01. 1969. odlučio da POKLONI kuću bivše Ruždije Zavičajnom muzeju u Novom Pazaru.
Naravno, po već dogovorenom planu, Zbor radnih ljudi Zavičajnog muzeja (čiji je direktor bio E.M.) na svojoj sjednici od 12. februara 1976. godine PRIHVATA poklon Škole učenika u privredi. Od 1965. do 1968., naša kuća je bila prazna, da bi 1966., pod nejasnim okolnostima, izbio požar na njenom krovu koji je na sreću lokalizovan, te nije izgorjela cijela kuća.
Moj otac je, kao vlasnik, pokrenuo postupak vraćanja imovine, da bi 1974. godine Vrhovni sud Jugoslavije donio presudu kojom se poništavaju sve odluke i rješenja Opštine Novi Pazar i Ministarstva finansija u Beogradu.
Nakon smrti moga oca Alije Ćorovića 1979. godine., pravnu bitku oko vraćanja naše imovine pokrenuli smo ja imoja sestra dr. Fetija. Krajem septembra 2011. godine u Srbiji se donosi Zakon o restituciji (vraćanju oduzete imovine i obeštećenju). Ja sam odmah podnio zahtjev o vraćanju naše oduzete kuće. Nakon 4 godine čekanja dobio sam Rješenje od Agencije za restituciju u kojem stoji da ne može da nam se vrati zgrada u naturalnom obliku jer je u njoj smješten Muzej. Međutim, ova Agencija mu je ponudila novčanu isplatu od 15% vrijednosti kuće, što je smiješna suma.
Obratio sam se i Ustavnom sudu Srbije u Beogradu, koji mi je odgovorio da nije nadležan za to već redovni sudovi u Novom Pazaru.
Tužili smo državu Srbiju Višem sudu u Novom Pazaru, koji 2021. godine donosi Presudu u korist familije Ćorović. U njoj stoji da dotična kuća u ulici Stevana Nemanje i zemljište od 7,26 ari nikad nije izašlo iz posjeda familije Ćorović. Prema nalazu sudskog vještaka za geodeziju Ahmedina Husovića od 01.06.2021.stoji sljedeće: „Stara katasterska parcela broj 1161 po kulturi kuća površine 2,76 ara i dvorište površine 4,52 ara, ukupne površine 7,26 ara iz katastra zemljišta nastala je premerom iz 1952. godine i tada je bila upisana u posedovnom listu br.1709 K.O. Novi Pazar na ime Ćorović Alija sa udelom 1/1. Površina pod kućom od 2,76 ara obuhvatala je zgradu muzeja (sada objekat br.2) lokal koji je sada porušen a nalazio se uz međašku liniju sa kat. parcelom 1223 i pomoćni objekat severozapadno od muzeja uz međašku liniju sa kat.parcelom br.1160 i 1166. (sada objekat br. 2) na kopiji skice primera br. 72/52 prikazani žutom bojom…“
„NOVOPAZARSKI KATASTAR JAČI OD SUDSKIH PRESUDA REPUBLIKE SRBIJE“
I Apelacioni sud u Kragujevcu je donio presude (2022. i 2023.), kao i Viši sud u Novom Pazaru, donio presudu u moju korist. Međutim, i pored tri pravosnažne presude, Kataster u Novom Pazaru i dalje ne priznaje ove presude sudova Republike Srbije, već samo DVIJE ODLUKE koje su lokalni komunisti donijeli početkom 70-ih godina prošlog vijeka.
Ja sam prošle godine otišao kod direktora Katastra Dušana Milanovića da ga pitam „na osnovu čega je njihova pravna služba upisala da je Grad Novi Pazar vlasnik njegove kuće, odnosno Muzeja? On mi je odgovorio: „Ja nisam pravnik“.
Kazao sam mu da neću izaći iz kancelarije dok ne dobijem odgovor. Milanović je prišao telefonu i pozvao policiju i rekao da se u njegovoj kancelariji nalazi stranka, koja nije agresivna, ali neće da izađe napolje. Bio je petak i ja sam trebao da idem na džumu. Nakon desetak minuta ustao sam i krenuo ka vratima. On je prišao, uhvatio me za ruke i na silu posadio na stolicu i zatvorio vrata od kancelarije. Jednostavno lišio me slobode. U kancelariji se nalazio i njegov pravnik- neki Ilić koji je sve to posmatrao bez riječi. Kad sam drugi put ustao i krenuo ka vratima, jer se primicalo vrijeme džumi-namazu, on je otključao vrata i pustio me da izađem.
Nakon džume otišao sam u SUP, kod načelnika za privredni kriminal ali on nije bio tu. Kasnije sam saznao da je ovaj brat od ovog Milanovića iz Katastra koji me je lišio slobode. Išao sam i kod gradonačelnika Nihata Biševca, čiji je otac izučio krojački zanat kod mojeg oca Ali-bega, ali ni on me nije primio. Podnijeću tužbu za lišavanje slobode protiv Milanovića i njegovog pravnika Ilića. U svakom slučaju neću odustati, jer pravda je na mojoj strani.“
Za osmogodišnjeg dječaka – Enisa Bašića, iako težak zadatak, postići titulu hafiza je veliko zadovoljstvo. Životni putevi porodicu Bašić odveli su u Hrvatsku, ali zbog namjere najmlađeg člana porodice da postane hafiz, tu su u rodnoj Bosni i Hercegovini.
Pred osmogodišnjim Enisom su dani u kojim će učiti dio po dio Kur'ana pred muhafizom i time steći titula hafiza.
Enis Bašić, sin Denisa i Sanele postaće najmlađi hafiz u Evropi sa samo osam godina. Ovaj fenomen i biser iz džemata Maljevac trenutno polaže hifz pred Komisijom Rijaseta u Sarajevu.
Rođen u Karlovcu, Enis živi sa roditeljima u džematu Maljevac. Završio je 2. razred OŠ “Vladimir Nazor” u Topuskom, a islamsku vjeronauku mu predaje muallima Nejla Muhić. Enis posjeduje fotografsko pamćenje i u početku je pamtio brojeve telefona i tablice vozila. Kasnije su ga roditelji počeli podučavati surama iz Kur'ana s latiničnog pisma dok nije započeo učiti sufaru.
“Talenat je talenat, ali uz talenat treba raditi. Ja njemu danas kažem da ima novu zadaću – kako ja volim reći novi zadatak, pošto je naučio Kur'an napamet, da održava svoj Kur'an. Enis, moram vam reći, 60-70 posto Kur'ana zna u prijevodu”, kazao je Denis, otac mladog hafiza.
Porodica vlastitim primjerom pokazuje djeci put vjere. Očeva želja je samo jedna, da Enis bude primjer drugoj djeci.
“To je ono što mu ja želim usaditi, da bude primjer drugoj djeci”, poručio je otac mladog hafiza, piše Hayat.ba.
Početkom 2022. godine, Enis je počeo učiti sufaru kada još nije išao u školu. U junu 2022. godine, naučio je Amme džuz i dobio priznanje na Festivalu mektebskih polaznika u Rijeci. Njegov muhaffiz je kurra hafiz mr. sc. Aziz ef. Alili, pred kojim je Enis učio hifz dvije godine. Na prošlom natjecanju u učenju Kur'ana u Zagrebu za svoj uzrast osvojio je 1. mjesto, a sudjelovao je i na natjecanjima u Albaniji, Mekki, te u raznim programima u Ljubljani, Rijeci, Zagrebu i Maljevcu.
Islamska zajednica u Hrvatskoj ove godine organizuje jubilarno trideseto međunarodno takmičenje u učenju Kur’ana, a u okviru takmičenja planirana je i hafiska dova za najmlađeg hafiza u Hrvatskoj.
Čim se rodio majka ga je bacila u smeće: Uzeo ga je čovjek iz gradske čistoće, poslije 12 godina je shvatio šta je uradio Priče o ostavljenoj, pronađenoj i usvojenoj djeci, uvijek su teške i emotivne. Bilo da se radi o djeci u bijelom svijetu, kao što je ova priča, ili priče iz naših krajeva i regiona, kao što je emotivna priča o Bosanki koja je odgajala bačenu djevojčicu, nijedna ne ostavlja ravnodušnim.
Život Fredija Fidžersa je dokaz da okolnosti ne moraju da odrede ono što ćemo da budemo, već sami imamo moć da izgradimo svoju budućnost. On je sa devet godina dobio pokvareni kompjuter, koji je u njemu probudio ljubav prema tehnologiji, a to je kasnije rezultiralo time da postane pronalazač, uspješan biznismen i milioner u svijetu telekomunikacija.
Kada je imao samo jedan dan, majka ga je ostavila pored kontejnera za smeće u ruralnom dijelu Floride. Nejtan i Beti Mej Fidžers su ga pronašli i usvojili, a kada je dječak napunio osam godina, počeo je da se raspituje o svom rođenju.
Nejtan je bio čistač u gradskoj čistoći, ali je i sakupljao dragocjenosti ispred kontejnera, popravljao ih i osposobljavao za rad.
Tada mu je tata Nejtan odgovorio:
– Rekao mi je: “Slušaj, reći ću ti iskreno, Fred. Tvoja biološka majka te je ostavila, a Beti Mej i ja nismo htjeli da te šaljemo u hraniteljsku porodicu pa smo te usvojili. Ti si moj sin!” – priča Fredi koga su pronašli dok je bio novorođenče pored kontejnera za smeće, a ta informacija ga je tada slomila.
– Kada mi je to rekao, pomislio sam “OK, ja sam smeće” i osjećao sam se neželjeno. Ali me je on tada zgrabio za ramena i rekao: “Slušaj, ne dozvoli da te to ikada pogodi” – sjeća se Fredi svog oca koji je preminuo 2014.
Njegov tata Nejtan je bio domar i majstor, a sa suprugom Beti Mej su živjeli na farmi. Stanovali su u Kvinsiju, ruralnoj zajednici sa oko 8.000 stanovnika na sjeveru Floride, a kada su uzeli Fredija bili su već u pedesetima. Prije toga su već odgajali mnogo siročića, ali su odlučili da usvoje i Fredija kada je imao samo dva dana.
Fredi kaže da su mu pružili svu ljubav koju je mogao da poželi, ali je bilo problema sa drugom djecom koja su znala da budu surova.
– Djeca su me maltretirala i nazivala “Beba iz đubreta”, “Dečko iz kante za smeće”, “Niko te ne želi”, “Ti si prljav”. Sjećam se situacija kada sam izlazio iz autobusa, a da mi djeca jednostavno priđu s leđa, zgrabe me i ubace u kantu za smeće i smijali se – priča Fredi koji dodaje da ga je zbog tih događaja otac čekao na autobuskoj stanici da bi ga ispratio kući, ali su se djeca rugala i Nejtanu. Govorili su “Ha ha, vidite starac sa kantom”.
– Stalno sam viđao svog oca kako pomaže drugim ljudima, zastajao je na putu da bi pomogao strancima, hranio je beskućnike. Bio je nevjerovatan čovjek, onakav kakav bih ja želio da budem – priča Fredi koji je sa ocem kao mali obilazio kontejnere kako bi pronašli neku vrijednu stvar koju bi ljudi bacili. Tada je bilo očigledno da Fredija interesuju računari.
– Stara je izreka “Đubre jednog čovjeka je drugome blago”, a ja sam oduvijek bio fasciniran kompjuterima, ali u to vrijeme nismo mogli da ga priuštimo – sjeća se Fredi.
Međutim, jednog dana kada je imao devet godina, ušli su u radnju polovne robe i naišli na pokvareni računar Mekintoš.
Upornost se isplatila
– Kupili smo ga za 24 dolara i odnijeli smo ga kući, a ja sam bio izuzetno uzbuđen. Čim smo stigli počeo sam da ga rastavljam, vidio sam dijelove koji su slomljeni. Imao sam pištolj za lemljenje, kao i radio aparate i satove, pa sam izvadio dijelove i zalemio ih na matičnu ploču – kaže Fredi koji je poslije 50 pokušaja uspio da startuje kompjuter i to je bio moment kada je shvatio čime želi da se bavi u životu.
– Taj kompjuter je učinio da nestane sav bol koji je nastao dok su me djeca maltretirala. Kada god sam imao neprijatnosti u školi govorio sam sebi “Samo da dođem kući i igram se sa mojim kompjuterom – sjeća se Fredi.
Sa 12 godina je popravio računar u školskoj laboratoriji, a ubrzo su ga angažovali da popravlja brojne računare za satnicu od 12 dolara na sat, a za te pare je čak razvio kompjuterski program za pritisak gradskog gasa, iako je posao bio vrijedan 600.000 dolara.
Sa 15 godina je odlučio da napusti školu i osnuje sopstveni biznis, iako roditelji nisu bili za to. Posao se zahuhtavao kada je saznao da tata Nejtan ima Alchajmerovu bolest. Jedan od simptoma bolesti je ta što osoba može da odluta i ne zna kako da se vrati kući. Kod Nejtana se dešavalo da izađe, nekada se ni ne obuče, ali uvijek obuje cipele.
– Uzeo sam njegove cipele i ugradio matičnu ploču sa zvučnikom od 90 megaherca, mikrofonom i karticom koja pokriva veliku udaljenost. To sam povezao sa svojim laptopom. Tako je tata mogao da odluta, a ja preko kompjutera pritisnem dugme i upitam “hej, tata gdje si?”, on bi to čuo kroz zvučnike na cipeli, pa ako kaže da ne zna gdje je, mogao sam da ga lociram putem GPS – objašnjava Fredi koji je osam puta koristio ovaj izum dok je otac bio živ.
Kada se očevo stanje pogoršalo, neki članovi porodice su savjetovali da se Nejtan smjesti u dom , ali je Fredi odbio, pa je ga je čak vodio sa sobom na poslovne sastanke.
– On nije mene napustio, tako da mi nije padalo na pamet da ja njega ostavim – kaže Fredi koji se brinuo o Nejtanu do smrti 2014. godine.
Od izuma koji je napravio da bi pratio oca, zaradio je 2,2 miliona dolara, ali nažalost novac nije legao na račun dok je Nejtan bio živ, pa Fredi i danas žali što nije uspio da mu kupi Ford pikap i brodić za pecanje koje je oduvijek želio.
Osim toga, Fredi je počeo da niže izume poput uređaja koji šalje doktorima ili rođacima rezultate nivoa šećera u krvi kod pacijenata koji žive sami, takozvani pametni glukometar. Počeo je i projekat uvođenja mobilne mreže u ruralne dijelove, pa je 2008. godine podnio prvi zahtjev da osnuje telekomunikacionu kompaniju. Trebalo mu je 394 pokušaja i mnogo para, ali 2011. Fredi, koji je tada imao 21 godinu, je postao najmalađi operater u SAD, a do danas je jedini vlasnik telekomunikacione kompanije koji ima crnu kožu.
U početku je uglavnom radio sam, uvodeći mobilnu mrežu u ruralne dijelove zemlje, ali kompanija je brzo počela da raste, pa je 2014. lansirao pametni telefon koji registruje brzinu kretanja i ne dozvoljava korisniku da kuca poruke dok vozi, a kasnije i verziju koja se puni bez kabla (ovaj proizvod još nije odobren).
Fredijeva majka sada ima 83 i takođe pati od Alchajmera. Ipak, kaže da je veoma ponosna na to što je Fredi postigao.
Što se tiče njegove biološke majke, kaže da imao želju da je pronađe da bi vidio kako izgleda osoba koja je u stanju da ostavi svoje dijete pored kontejnera. Pronašao je i vidio da je u pitanju narkomanka. Od tada je više nikada nije vidio niti tražio, a kaže da poslije tog susreta više nije patio zbog činjenice da ga je ostavila.
To se sigurno ne može reći za majku koja je novorođenče ostavila u smeću, posebno pošto je vidjela da je beba koju je napustila postala uspješan poslovni čovjek, milioner.
Za rubriku “Vjerovali ili ne”: Dok Bošnjacima muslimanima ne smeta ni jedna crkva koja se gradi u Crnoj Gori, nekim radikalnim pravoslavcima smeta čak i obnova porušene džamije u Bijelom Polju iz 18. vijeka.
Rekonstrukcija Gradske džamije: Obnova minareta u toku
U okviru rekonstrukcije Gradske džamije u Bijelom Polju, trenutno se obnavlja minaret. Minaret, visine oko 20 metara, bit će obnovljen u autentičnom stilu koji priliči objektu za pripadnike islamske vjeroispovijesti u Bijelom Polju.
Kako je saopštio jedan od članova Medžlisa Islamske zajednice za dnevni list “Pobjeda”, minaret se obnavlja sredstvima prikupljenim od donatora. Inače, Gradska džamija smještena je u gradskom jezgru, a zbog svoje jedinstvenosti i kulturno-istorijskog značaja nalazi se pod zaštitom Uprave za zaštitu kulturnih dobara.
Detalji rekonstrukcije
Iz Medžlisa Islamske zajednice Bijelo Polje saopšteno je da je tokom rekonstrukcije napravljen trijem na ulazu u džamiju, ojačana krovna konstrukcija i postavljena ćeramida kao krovni pokrivač. Na taj način, objekat je sačuvan od daljeg propadanja. Rekonstrukcijom je vraćen autentični izgled fasade džamije i minareta, što je podrazumijevalo uklanjanje maltera kako bi fasadu objekta krasio kamen. Urađena je kamena ograda i kapija. Autentično je uređen enterijer, te dvorište u kojem je postavljen i šadrvan.
Istorijat Gradske džamije
Gradska džamija u Bijelom Polju ima zanimljiv istorijat. Zidine džamije, nakon povlačenja turske vojske, prenesene su iz sela Jabučino u Bijelo Polje 1741. godine, kako bi se spriječilo da građevina propadne usljed neodržavanja. Po predanju, okolni mještani su je za dva dana uspjeli prenijeti na sadašnju lokaciju u Gornjoj mahali, kamen po kamen, u koloni dugoj deset kilometara.
Kroz istoriju, džamija je više puta rekonstruisana kako bi se zaštitila od propadanja, ali je tim radovima izgubila autentični izgled. Krajem 2019. godine, Medžlis Islamske zajednice Bijelo Polje pokrenuo je akciju fazne rekonstrukcije džamije kako bi zaštitili objekat od daljeg propadanja i vratili mu izvorni izgled. Rekonstrukcija se privodi kraju.
Poziv na otpor obnovi
Na društvenim mrežama pojavio se poziv organizacije
“Udruženje Srba za borbu protiv izgradnje džamije na gradskom trgu i širenje islamskog fundamentalizma”, koju vodi Petar Klajević. U pozivu se pravoslavni vjernici pozivaju da se okupe i spriječe obnovu džamije.
Ovakvi pozivi na netrpeljivost i radikalizam podsjećaju nas na to koliko je važno očuvati i njegovati toleranciju i suživot u zajednicama s bogatom kulturnom i religijskom historijom. Obnova Gradske džamije u Bijelom Polju, kao simbol zajedničkog naslijeđa, korak je ka očuvanju kulturne baštine i jačanju međusobnog razumijevanja.
