Autor: Suad K. Zoranić
Smrt Boška Boškovića, čovjeka koji je imao dobre odnose s muslimanima, postala je povod za jedan od najgnusnijih zločina nad Bošnjacima u Kraljevini SHS. Njegova likvidacija od strane crnogorskih komita poslužila je kao izgovor za državno odobren pogrom u Šahovićima 1924. godine. Umjesto da zaštiti svoje građane, vlast je okrenula leđa bošnjačkoj zajednici, dopustivši masovno nasilje i ubistva.
Tragedija u Šahovićima ostaje jedan od najmračnijih presedana u istoriji Kraljevine SHS. Nakon Boškovićeve smrti, vlasti su najprije razoružale Bošnjake, naredivši im da predaju svoja oružja, a zatim su to isto oružje podijelile osvetničkoj rulji koja je brutalno masakrirala nenaoružane civile. Ovaj zločin, počinjen uz prećutnu saglasnost države, dobio je razmjere genocida, ostavljajući trajnu ranu u kolektivnom sjećanju bošnjačkog naroda.
U ovom stravičnom događaju stradale su čitave porodice: Mušlići, Mušovići, Mehonjići, Hasanbegovići, Balijagići, Babajići, Šahovići, Fazlagići, Fazlovići, Alomerovići, Drndar, Kaljići, Grobovići, Drpljanini, Duvelovići, Gušmirovići, Hadžovići, Nišići, Kofrci, Korići, Džankovići, Hrustemovići, Sadikovići, Adilovići, Sukaci, Dautovići… Njihovi rijetko preživjeli potomci danas su rasuti širom Sandžaka i Bosne.
Ove porodice bile su žrtve genocidnog nasilja, a sjećanje na njihovu patnju ostaje trajni podsjetnik na nepravdu koja im je nanesena. Spomenik koji komemorira njihova stradanja čuva uspomenu na ove žrtve, svjedočeći o užasima koje je država dozvolila.
Zločin u Šahovićima ostaje jedan od najstrašnijih primjera državne izdaje vlastitih građana i njihovog sistematskog uništenja. Milovan Đilas, u svojoj knjizi “Land Without Justice”, detaljno opisuje genocidne namjere tadašnjih vlasti prema bošnjačkom stanovništvu. Njegov tekst prenosimo u cijelosti:
Ko je Boško Bošković i što o njemu kaže Milovan Đilas u knjizi (Land Without Justice, New York, 1958.).
“Bio je rezervni pješadijski poručnik , inspektor Ministarstva unutrašnjh djela Kraljevine SHS, ranije načelnik kolašinskog okruga, fanatični pristalica ujedinjenja i član Pribićevićevog krila Demokratske stranke. Istakao se u suzbijanju crnogorskog komitskog pokreta u Rovcima. Taj posao je obavljao bahato i surovo, sprovodeći teror prema političkim neistomišljenicima, te je protiv njega 1921. godine podnijeta interpelacija Narodnoj skupštini. Đilas opisuje i detalje kada je ubijen brat poznatog odmetnika Todora Dulovića, što će kasnije i biti povod Boškovićeve likvidacije od strane crnogorskih komita. Najvjerovatnije su ga ubili braća Radoš i Drago Bulatović, poznati komite kolašinskog kraja koji su likvidirani tek 1929.godine. Motiva za ubistvo imali su napretek i spominje se osveta za Boškovićeva zlodjela prema Rovčanima, kao i osveta za Petra brata Todora Dulovića, kuma i saborca braće Bulatović. Ovdje treba dodati da su mnogi Crnogorci zamjerali Boškoviću da je popustljiv i blag prema Turcima.
Za ubistvo Boškovića je optužen poznati bošnjački komita Jusuf Mehonjić, koji se tada nije ni nalazio na tom području. Sahrana Boškovića obavljena je 9.novembra u Kolašinskim Poljima. Bio je prisustan veliki broj ljudi i državnih činovnika koji su pozivani preko naročitih kurira; računa se da je bilo oko 2000. ljudi. Držani su raspaljivi govori gdje su optuživali Jusufa Mehonjića i Bošnjake iz Šahovića i Vraneša kao njegove jatake i sve prisutne pozivali na osvetu. Naročito je šef finansijske uprave iz Bijelog Polja, Milan Terić, čiji je otac bivši načelnik u Bijelom Polju odgovoran za mnoge zločine za vrijeme svog službovanja u 1920. godini, njegov govor i poziv na pokolj muslimana, imao je veliki odjek kod prisutne mase.
Na dan prije sahrane vlasti su naredile Bošnjacima da sve svoje oružje donesu u srez i predaju, da bi to oružje bilo podijeljeno pravoslavcima. Bjelopoljski okružni načelnik Cemović je pri prolazu kroz Šahoviće na putu za pogreb Boškovića naredio dežurnom žandamerijskom pisaru da mu do njegova povratka sa sahrane dobavi sve viđenije Bošnjake Šahovićkog sreza i okoline. Pisar je uz pomoć žandara prikupio 32 Bošnjaka, pod izgovorom da su im životi ugroženi, doveo ih u zgradu sreza i pritvorio.Kada se načelnik Cemović vratio sa pogreba i vidio da ima samo 32 taoca razgoropadio se i tražio da mu dovedu još Turaka, pa su se žandari razletjeli i priveli još 20 Bošnjaka. Sve te ljude su pohvatali na prevaru i poštenu riječ, da im se neće ništa loše desiti već da treba da se jave u srez. Žandari su taoce predali osvetničkoj rulji koja ih je na udaljenosti od četvrt kilometra od sreskog načelstva pored šahovićkog mezarja na zvjerski način poklala. Od cijele grupe Bošnjaka dvojica su se otkupila, a jedno dijete od 13 godina spasio je od noža jedan Crnogorac koji je zbog toga zamalo stradao. Po svjedočenju Bahre, ćerke bjelopoljskog muftije Mustafe Salihbegovića koji je bio u komisiji za uviđaj, kaže da je identifikovano 60 poklanih talaca.
U predstavci kralju Aleksandru Karađorđeviću, koju su 21.novembra 1924. god. poslali delegati bošnjačkog stanovništva Šahovića i Pavinog Polja, navodi se da su napad izvršili oko 2000 naoružanih lica , a front se protezao na liniji od 19 kilometara. Hamdi-beg Hasanbegović i Amir Musić pokušali su da o ovom slučaju lično izvijeste kralja u Beogradu ali ih on nije htio primiti, pa su ovu predstavku ostavili kraljevskim službama.”
