Autor Suad K Zoranić
U Beogradu ambasador Republike Turske, Nj.E. Hami Aksoy, ugostio je iftar koji je naizgled trebao simbolizirati jedinstvo i međusobno poštovanje među bošnjačkom zajednicom u Sandžaku. Međutim, iza harmoničnih fotografija i srdačnih rukovanja krije se paradoks koji duboko rezonira kroz politički i vjerski život Sandžaka. Prvi put su se na istom događaju okupili predstavnici različitih političkih struja i vjerskih zajednica, ali ova okupljanja bace sjenku na dublje probleme koji tišti naš sandžački narod.
Dok je ambasador Aksoy's iftar pohvaljen kao korak ka jedinstvu, ironija situacije ne može biti ignorisana. Islamske zajednice u Sandžaku, koje su godinama u sukobu, odbijaju da sjednu zajedno i razgovaraju o pomirenju i jedinstvu u svojoj regiji, što dovodi u pitanje iskrenost njihovih namjera. Činjenica da mogu dijeliti isti sto u Beogradu, daleko od svoje zajednice, ali se ne mogu sastati na svom tlu da riješe svoje razlike, izgleda kao vrhunac licemjerja.
Taj paradoks između proklamovanog jedinstva i stvarne podijeljenosti postavlja sumnju na iskrenost ovakvih skupova. Zajednički iftar u Beogradu, iako simbolizira nade za jedinstvo, istovremeno otkriva duboku ironiju. Dok lideri mogu dijeliti obrok u ime zajedništva, njihova nevoljnost da se angažuju u iskrenom dijalogu unutar Sandžaka govori više o njihovim stvarnim prioritetima.
Ovaj događaj, iako je u teoriji bio pozitivan korak, u praksi je pokazao da postoji znatna razlika između javnih gesta jedinstva i stvarne volje za rješavanjem dugogodišnjih problema. Pitanje koje se postavlja je: može li iftar, ma koliko bio dobro organizovan i ma koliko veliki bio njegov simbolički značaj, zaista premostiti duboke jazove koji postoje između islamskih zajednica u Sandžaku?
Zaista, ovaj iftar će biti zapamćen kao važan trenutak, ali možda ne iz razloga koji su prvobitno zamišljeni. Ovaj događaj ističe potrebu za dubljim, iskrenijim razgovorima koji se ne zaustavljaju na površinskim gestama jedinstva, već se bave stvarnim problemima koji razdvajaju zajednicu. Budućnost Bošnjaka u Sandžaku zavisi od sposobnosti njihovih lidera da pređu sa riječi na djela, odustanu od licemjerja i započnu pravi dijalog usmjeren ka trajnom miru i zajedništvu.
