Bijelo Polje. – Na mirnom obronku sela Ušanovići kod Bijelog Polja, odjekivali su tihi jecaji i molitve. Osmi decenijum nakon strašnih događaja iz 1943. godine, obavljena je dženaza za 244 šehida Bistrice, uključujući 77 dece, 65 žena, 9 staraca i 11 organizatora odbrane. Ovaj događaj je prilika da se podsjetimo i odamo počast žrtvama, ali i razmislimo o historijskim ranama koje i dalje bole.
Povod za sjećanje
Na skupu su govorili Ervin Pilica, Kemal Zoronjić i Enis ef. Burdžović, ukazavši na važnost sećanja na žrtve i nepravdu. Zločin nad Bošnjacima Bistrice bio je jedan od najmračnijih događaja Drugog svetskog rata na ovim prostorima. Krvavi Božić 1943, kako se često naziva, ostao je zapisan u historijskim knjigama kao strašan primjer etničkog čišćenja i genocida.
Hronika zločina
Zločin je započeo proglasom majora Đorđija Lašića, koji je bio poziv na etničko čišćenje Bošnjaka. Po njegovom naređenju, četničke jedinice su sprovele seriju brutalnih napada na bošnjačka sela. Bilans tih napada bio je strašan: hiljade ubijenih i raseljenih, spaljena sela i uništene džamije. Preživeli su se suočili s ekstremnim patnjama, bježeći od zločina i tražeći spas.
Posledice i neizliječene rane
Dok je današnje obeležavanje zločina prilika za sjećanje i počast žrtvama, ono takođe ukazuje na kontinuiranu bol i patnju koje su proizašle iz tih događaja. Iako su decenije prošle, rane nisu zacelile, a traume se i dalje prenose s kolena na koleno.
Četničke jedinice kreću u napad na bošnjačka sela Donjeg Bihora
Dok se u Bistrici odvijala tužna ceremonija, postavljala se pitanja o historijskoj odgovornosti, pomirenju i značaju sjećanja. Dženaza u Ušanovićima nije samo običaj; ona je podsjećanje na potrebu za pravdom i istinom, kako bi se izbjegla ponavljanja historijskih strahota. Krvavi Božić 1943. godine ostaje tamna stranica u historiji ovog sandžačkog kraja, ali i podsetnik da se istina mora čuvati, kako bismo gradili bolju budućnost. Prenosimo vam tekst iz knjige “Istrajni kroz vrijeme”, autora mr Kemala Zoronjića:
KRVAVI BOŽIĆ 1943.
Major Đorđije Lašić, komandant svih četničkih odreda u Crnoj Gori, na temelju Dražinih “Instrukcija”, objavio je 7. januara 1942. godine proglas u kojem se, pored ostalog, navodi:
“U svim krajevima naše porobljene otadžbine samo su Srbi razapeti na krst i gonjeni kao zvijeri od strane Italijana i Njemaca, a krv nam sišu i u historiji poznati strvinari: Arnauti, Mađari, Muslimani i Pavelićevi Hrvati…. Čas narodne osvete mora doći i najveća i najpravednija istraga poturica, da se jednom za svagda očisti srpsko ognjište, da se sve srpske zemlje očiste od nekrsti, da se istjera guba iz torine. Za izvršenje te najsvjetlije dužnosti u svim srpskim krajevima se priprema naš narod da se u zgodni čas kao vulkanska lava sruči na zaklete neprijatelje”.Nakon Lašićevog proglasa, četnici su u Bistrici počeli ubijati i pljačkati Bošnjake kad god im se za to pružila prilika. Najčešći napadi dobro naoružanih četnika bili su iz pravca Bistričke klisure. Napade je vršio Giljevski odred Rada Kordića, kao i Đalovski četnički odred pod komandom učitelja Uroša Đalovića, u sadejstvu sa Buđevskim i Štavaljskim četničkim odredom koji su predvodili pop Selimir Popović, Slobodan Kiković i Mirko Tomašević. Inače, Buđevo je bilo posebno utvrđeno i branjeno mjesto, pošto je Draža Mihailović od Buđeva napravio jak centar za svoju podršku. Buđevski odred je trebao da bude most koji će povezati crnogorske i srbijanske četnike. Bistrička klisura, koja se nalazi na nepristupačnom terenu između sela Đalovići, Mojstira, Buđeva i Crvskog, ima veliku pećinu u kojoj su se smještali i skrivali četnici. Sa navedenog područja četnici su iznenada napadali bistričke Bošnjake, pljačkali im stoku, koju su zatim tjerali u Bistričku klisuru. Da bi neutralisali tu opasnost, muslimanske jedinice Donjeg i Gornjeg Bihora su nekoliko puta bezuspješno vršile napad na četnike u Bistričkoj klisuri i Buđevu.
Nakon što je četnička Vrhovna komanda iz Kolašina izvršila temeljne pripreme, procijenila je da su stvoreni uslovi da se početkom 1943. godine počne sa organizovanim uništenjem sandžačkih Bošnjaka. Četnici su smatrali da je stanje na savezničkim frontovima povoljno, te da italijanski okupator neće biti u mogućnosti da spriječi planirano uništenje muslimana.
Na inicijativu četničke vrhovne komande, u Šahovićima je početkom januara 1943. godine održan sastanak četničkih komandanata na čelu sa Pavlom Đurišićem, Zaharijem Ostojićem i Vojislavom Lukačevićem. Na sastanku je razrađen plan uništenja muslimanskih sela u jednom dijelu Sandžaka i jugoistočnoj Bosni. Pošto nijesu imali dovoljno snaga da izvrše napad na cijelom tom području, dogovorili su da prvo unište muslimane Bjelopoljskog sreza, a zatim muslimane Pljevaljskog, Čajničkog, Fočanskog i Pribojskog sreza.Dogovoreno je i da akcija počne za Božić, napadom oko 3.000 dobro naoružanih četnika na bošnjačka sela Bjelopoljskog sreza. Četnici su bili podijeljeni u dvije grupe. Komandant lijeve grupe bio je Vojislav Lukačević, dok je komandant desne grupe bio Miraš Savić.
Četničke jedinice iz Bjelopoljskog sreza bile su raspoređene u obje grupe (mojkovački, nedakuški i đalovski bataljon, kao i odred Rada Korde), dok su neke jedinice držale položaje prema Brodarevu i Komaranu. Glavni četnički plan predviđao je koncentrični napad na Bošnjake Bihora iz više pravaca, s tim da je na prostoru Godijeva, gdje se nalazio malo jači odred muslimanske milicije, trebalo ubaciti najopremenjeniju četničku jedinicu. Ona bi imala zadatak da što prije stigne u Godijevo i onemogući Ćazima Sijarića, komandanta muslimanske milicije za Donji Bihor, da sa svojim borcima, spriječi četničke operacije u drugim djelovima Bjelopoljskog sreza. Zadatak lijeve četničke kolone, kapetana Lukačevića, bio je i da pritisne Godijevo sa sjeveroistoka od strane Korita. Planirani obračun sa muslimanima zadavao je četnicima nešto više brige, ne zbog njihovog broja i djelimičnog naoružanja (muslimanska milicija), već zbog toga što su računali da bi se Italijani mogli umiješati u sukob i uzeti ih u zaštitu. Da bi dirigovao četničkim zločinom protiv Bošnjaka, kao i da bi spriječio eventualnu intervenciju Italijana, Pavle Đurišić je došao iz Kolašina u Bijelo Polje. Instrukcije vezane za napad i plan za sprečavanje eventualne italijanske intervencije, mogu se vidjeti iz njegovog naređenja izdatog 6. januara 1943. godine, četničkom potporučniku Femić Radojku.Napad četničkih jedinica na Bihor počeo je 5. januara 1943. godine, akcijom četnika Rada Korde. Prvo su napali muslimanska sela koja se graniče sa Sjeničkim srezom. Tom prilikom je na najmonstruozniji način ubijeno 39 Bošnjaka i spaljeno 15 kuća u selima Visočka, Bare i Borišiće. U Visočki je u kući Lata Bučana ubijeno dvanaest žena, djece i staraca. Pored Lata, herojski otpor pružila je njegova devetnaestogodišnja ćerka Emina, koja je, prije nego su je uhvatili, uspjela da ubije nekoliko četnika među kojima i njene komšije. Kada joj je nestalo municije, četnici su je živu uhvatili. Tom prilikom Emina je jednom od četnika koji ju je držao rekla: “Da si mi pobogu brat, ako imaš imalo časti sačuvaj mi obraz, a krv ti halal”. Ubacili su je u kuću da izgori sa roditeljiima Latom i Kimom, braćom Džemom i Selmom, sestrom Ajnom (koja je bila došla u rod sa dvoje djece od 3 i 5 godina) i drugim zatvorenim Bošnjacima Visočke.
Uništenjem muslimanske milicije, kojom je komandovao Vehbo Bučan u Gubavču, Kordićevi četnici, kojima su se priključili naoružani četnici iz Njegnjeva i Strojtanice, presjekli su komunikaciju između Bijelog Polja, Bistrice i Brodareva. Italijani iz Bijelog Polja pokušali su da izađu kod Korde i intervenišu, ali su na njih četnici pripucali (minobacačima i automatskim oružjem) i tom prilikom ubili jednog i ranili 3 italijanska vojnika, pa su se Italijani vratili prema Rasovu i Bijelom Polju. Već tokom naredne noći 5/6. januar 1943. godine, italijanska vojska uspjela je nakon kraće borbe na liniji Holuja-Gubavač, da zaposjedne Gubavač (selo koje se graniči sa Bistricom).
Četničko paljenje bihorskih sela
Nakon Visočke, četnici Rada Korde su 6-7. januara 1943. godine napali bistrička sela: Voljavac, Ušanoviće, Rodijelja, Presečenik, Žiljak, Mirojeviće i Radojevu Glavu. Prilikom napada na Bistricu, oni su u ranim jutarnjim satima prvo napali bošnjačku seosku stražu (njih oko 16), koja se nalazila u Ušanoviće (prvo selo na ulazu u Bistricu). Većina staže bila je smještena u vodenici na Pećarskom potoku u blizini rijeke Bistrice. Brojniji četnici uspjeli su da savladaju njihov otpor, zapale vodenicu i pobiju većinu stražara.
Tom prilikom ubijeni su: Huzeir Zoronjić, Šato Zoronjić, Hodo Pilica, Mujo Pilica, Sait Pilica, Smajo Pilica, Ibrahim Brčvak, Nazif Pućurica, Vehbija Pućurica, Asim Pućurica i Ćerim Zejnilović.
Napad su preživjeli: Fehim, Zulfo i Zahto Pilica, Jonuz Zoronjić i Ahmo Kos.
Nakon razbijanja straže, jedinice pod komandom Rada Korde su tokom 6 i 7. januara 1943. godine, poklali i pobili sav bošnjački živalj Bistrice koji su uspjeli uhvatiti (uglavnom djecu, žene i stare). Imovinu su opljačkali, a ono što nijesu mogli ponijeti sa sobom, su popalili (kako oni koji prežive zločin ne bi imali gdje se vratiti).Ćazim Sijarić je 5. januara 1943. godine uputio pismo Barsiju, pukovniku italijanske vojske u Bijelom Polju, tražeći od njega da interveniše kod srpskih prvaka, jer je primijetio da se veći broj naoružanih pravoslavaca okupio u Zatonu. Takođe, neposredno pred početak dejstva glavnih četničkih snaga, Sijarić se ponovo obratio pukovniku Barsiju, pitajući ga može li se svojim ljudstvom približiti Bijelom Polju, kako bi dodatno dobio oružje iz magacina. Pukovniku Barsiju je vjerovatno već bilo poznato da je u pitanju sveobuhvatni napad četnika na muslimane Bihora, pa je Sijariću dozvolio da 6. januara ujutru, sa ljudstvom, dođe do Bijelog Polja i “bude na raspolaganju njegovoj komandi”. Međutim, Sijarić se nije uspio probiti sa svojom jedinicom do varoši, jer su četničke snage već bile opkolile Godijevo.
Napad četničke grupe Miraša Savića započeo je 6. janura 1943. godine iz pravca Lozne, Zatona i Bijelog Polja prema Bistrici. Nakon izvršenog zločina u Bistrici, četnici su se preko Pećarske prebacili u sjenička sela na Pešter, gdje su se spojili sa srbijanskim četnicima. Odatle su združeno napali sela na području Korita, gdje je živjelo brojno bratstvo Ličina. Tamo su četnici ubili 69 Bošnjaka. Samo iz kuće Novčića ubijeno je šesnaest ljudi. Begi Ličini su kučinama napunili dimije i zapalili. Dok je Bega živa gorjela, četnici su zapjevali:
“O Božiću četres treće,
za četnike evo sreće,
mjesto drva i badnjaka,
lože glave od Turaka”.Paljenjem Ličina i Korita, bio je skršen svaki otpor Bošnjaka. To je napadačima omogućilo pljačku i paljenje mnogih sela između Godijeva i Bijelog Polja. Sa Korita, četnici su se spustili prema Sipanju, Stublu i Zmincu, gdje su počinili stavične zločine. Sa Zminca su nastavili dalje prema bistričkim selima Docu i Medišama, gdje su pobili i poklali veliki broj Čindraka. Preko Kostenice, pred mrak na Badnje veče, uz urlanje i četničke pjesme, četnici su ušli u centar Bistrice (Kahve). Tom prilikom zapalili su sve bošnjačke kuće u Kahvama, kao i Bistričku džamiju. Istog dana, popaljene su i opljačkane bošnjačke kuće, štale i prateći objekti u Ivanju, Dubovu, Jasenu, Laholu, Pašića Polju, Kaminama, Raklji, Žurenima, Šipovicama i mnogim drugim selima Donjeg Bihora.
Četničke snage koje su bile dobro organizovane, desetostruko jače, bolje naoružane i pod stručnom komandom oficira, ubrzo su nadvladale, razbile i natjerale na povlačenje malobrojnu muslimansku miliciju. Tokom 7. januara, palo je i spaljeno Godijevo, a Sijarć se poslije većih gubitaka sa ostatkom ljudstva povukao prema Gornjem Bihoru i Rožajama.
Nakon povlačenja muslimanske milicije, pred brojnim i dobro naoružanim četničkim snagama, našla se potpuno nezaštićena i bespomoćna sirotinja u bošnjačkim selima cijelog Donjeg Bihora. Došlo je do masovnog stradanje civila, pretežno djece, žena i staraca. Tom prilikom su četnici Pavla Đurišića počinili grozna nedjela nad bošnjačkim civilima. Oni su ubacivali djecu, žene i starce u kuće, punili kuće slamom ili sijenom i potom palili, a iz pištolja su ubijali djecu koja bježe. Stare ljude su žive zakivali za hrastove, djecu su hvatali za noge, udarali o zemlju i bacali u vatru. Žene su silovali i sjekli im dojke. Prije nego što bi ih zapalili, bošnjačke kuće su detaljno pretresali i pljačkali, a krupnu i sitnu stoku vodili sa sobom.Bošnjaci Bistrice i okolnih sela su spas prvo potražili odlaskom u obližnje šume, odakle su krenuli u nekoliko pravaca. Jedna kolona je krenula pravcem Kahve-Donja Kostenica-Dolac-Zminac-Vojan Grab- Ivanje-Godijevo-Kradenik-Vrbe-Crhalj, put Gornjeg Bihora, gdje je bila slobodna teritorija koju su kontrolisali Ćazim Sijarić i Osman Rastoder. Drugi pravac bio je Mirojeviće-Boturiće-Donji Vlah-Boljhanina-Rasovo (gdje su Italijani kod rasovske škole već bili formirali sabirni logor). Treći pravac, kuda su pošle izbjeglice, bio je Žiljak-Grab-Donji Vlah-Rasovo, dok je četvrti pravac bio Presečenik-Ušanoviće-Rodijelja-Lozna Luka-Gubavač.
U tom trenutku jedini prolaz koji nije bio zatvoren i kontrolisan od strane četnika, nalazio se na prevoju brda Donji Vlah, tako da su žene, djeca i stari ljudi, koji su pošli ovim pravcem uspjeli da kroz veliki snijeg dođu do Rasova i teritorije koju su kontrolisali Italijani.Već 7. januara, dok je četnički napad trajao, u Bijelo Polje je došlo oko 5.000 bošnjačkih prognanika. Dio njih je razmješten u samoj varoši, dok je ostatak premješten u obližnje Rasovo, koji je bio pod zaštitom italijanske vojske. Pošto se očekivao dalji priliv izbjeglica, Italijani su neke izbjeglice kamionima premještali u Nedakuse, Loznu i Sutivan. Iz Lozne izbjeglice su nastavile dalje kretanje preko Petnjice i planine Turijak prema Rožajama, Tutinu i Peći.
Iz straha od mogućeg četničkog napada, prognanicima iz Donjeg Bihora pridružile su se i neke bošnjačke porodice iz petnjičke opštine. Komanda italijanske divizije “Pulje” izašla je sa podatkom da se 12. januara 1943. godine u okolini Tutina i Rožaja okupilo oko 4.000 bošnjačkih izbjeglica. Narednih dana taj se broj popeo na 6.700, da bi vrhunac od 7.200 prognanika dostigao 18.januara. Većina je bila raspoređena duž granice, čekajući priliku da se vrate na svoja imanja.Neke izbjeglice iz Bijelog Polja su krenule pješice prema Loznoj. Kada su prolazile pored Kruševa, Ribarevina i Zatona, četnici su im dobacivali i plašili riječima: “Dajte nam tu jarad da ih koljemo” (misleći na malu djecu).
Očigledno nezadovoljni počinjenim zločinom, Kordićevi četnici su pokušali izvršiti novi napad na italijansku vojnu posadu u Rasovu, gde se nalazilo nekoliko hiljada bošnjačkih izbjeglica. Međutim, Italijani su bili bolje naoružani i brojniji, pa su lahko odbili njihove napade. Tom prilikom, dva četnika su i poginula, a tri Italijana ranjena.
Takođe, grupa četnika pripucala je i na izbjegle Bošnjake u selu Lozna, ali je pukovnik Barsi intervenisao i sukob je prekinut. Napadi četnika su nastavljeni i 8. januara, kada je spaljeno nekoliko bošnjačkih kuća u Boljhanini i Bioči, gdje je ubijeno petoro Bošnjaka, među kojima i jedna djevojčica. Poslije pet dana četničkog orgijanja nad nezaštićenim bošnjačkim civilima, glavnina njihovih snaga vratila se u svoje srezove s opljačkanom krupnom i sitnom stokom i tovarima opljačkanih stvari. Manji dio četničkih jedinica (oko 800 četnika) ostalo je na zgarištima bošnjačkih sela, da ubijaju one koji su uspjeli da se sakriju i da eventualno spriječe povratak izbjeglica. Pukovnik Barsi je 9. januara obavijestio komandu u Beranama da je bezbjednosna situacija na prostoru njegovog podsektora “značajno poboljšana budući da je ponovo uspostavljen mir u zoni”. Italijanski komandant je sebi pripisao zasluge za smirivanje situacije, iako je bilo izvjesno da se Pavle Đurišić povukao u trenutku kada je ostvario zacrtane ciljeve.Nakon stravičnog pokolja Bošnjaka, brojnih silovanja djevojaka i žena, pljačke i paljevine sela u bjelopoljskom i dijelu Sjeničkog sreza, Pavle Đurišić je podnio 10. januara 1943. godine, izvještaj svom komandantu Draži Mihailoviću.
U izvještaju je naveo da su u Bihoru popaljena 33 sela. Međutim, bilo je popaljeno znatno više sela i to: Holuja, Gubavač, Voljavac, Pobrežje, Zahumsko, Bare, Visočka, Brčve, Rodijelja, Ušanoviće, Presečenik, Žiljak, Boturiće, Pobretiće, Donji Vlah, Mirojeviće, Kahve, Šolja, Radojeva Glava, Mediše, Dolac, Donja Kostenica, Mojstir, Brežđe, Stubo, Vrh, Zminac, Šipovice, Negobratina, Osmanbegovo Selo, Dupljaci, Jasen, Kostiće, Kaševare, Ivanje, Godijevo, Žilice, Gornja Crnča, Gornji Radulići, Vrba, Crhalj, Kradenik, Sipanje, Ličine, Laholo, Žurena, Kamine, Raklja, Dubovo, Pašića Polje, Brestovik, Zaton, Klinac, Brijeg, Odrin, Vitače, Boljhanina, Rastoka, Stojanoviće, Sušica i Bioča. U izvještaju se navodi i da je ubijeno preko 1.400 muškaraca, žena i djece (400 boraca i 1000 žena i djece). Nažalost taj broj žrtava bio je znatno veći. Đurišić je naveo da je ubio 400 muslimanskih boraca, ubrojivši u tu cifru nenaoružane muškarce, a u cilju veličanja svoje pobjede. U napadima na bošnjačka sela hrlila je razuzdana rulja, pomiješana sa pljačkašima, koju ni sam Đurišić u svom izvještaju nije mogao da sakrije. Među četnicima bilo je najviše međusobnih ubijanja tokom pljačke.Svjedočanstva zločina
O pokolju u Bjelopoljskom srezu u svojoj knjizi “U gerili” narodni heroj Savo Joksimović navodi: “To jutro, bubanjska gerilska grupa slušala je vrisak žena i djece, halak četnika, potmule pucnje, požar i dim. Vidjeli su golu i bosu djecu, raščupne i razdrljene žene. Kamen da proplače, ali ne i pijane i ostrvljene četničke zvijeri. U malom bošnjačkom selu Visočka, u kući Lata Bučana bilo se zatvorilo 12 žena i djece. Emina, stara 20 godina, jedina je davala otpor puškom. Kad joj je nestalo metaka, pokušala je da pređe u susjednu kuću i potraži municiju, ali je četnik uhvati. Ona mu reče: “Ako si Crnogorac, da si mi pobogu brat, obraz mi sačuvaj, a krv ti halal”. Drugi četnik je ubi u rukama prvog. Zapališe kuću i mrtvu je ubaciše da i ona izgori pored oca Lata, žene mu Kime, sina mu Meha od 18 godina, Ajne sa dvoje djece od kojih je jedno imalo 3, a drugo 5 godina, i Crnovršanin Numana sa majkom i dvoje djece od 6 i 7 godina. U kući Ahmeta Bučana izgorjeli su: Ahmet, Nura u drugom stanju, Hanifa od 5 godina, Hakija od 4 godine, Adem od 3 godine, Bešir Šaronjić i svi članovi njegove familije izgorjeli su u kući. Meha Bučana sa troje djece zaklali su i bacili u vatru, a takođe i Dervović Abaza. U selu Korita, u kući Novčića, jeno je i zapaljeno 16 ljudi, a Begi Ličini su kučinama napunili dimije pa zapalili. Četnici su na konjima jurili selom i iz pištolja ubijali djecu koja bježe. Murata Mehovića slijepog starca od 70 godina, zaklali su i bacili u vatru. Mahmuta Beganovića isjekli su na komade. Selima Dervovića su isjekli i dvije mu kćeri zaklali. U avliji Aziza Šabanovića ostalo je dvadeset unakaženih leševa. Malog Hasima od pola godine, kad je tražio dojku mrtve majke, uhvatili su za noge, udarili o zemlju i bacili u vatru. Živa su bacali u vatru Džema od četiri godine, Šabanović Šaćira od šest godina, Emu Mahmutović i Ragibovo troje djece. Zatim Džemovo dvoje djece i Halitove kćeri i Raifa od dvije godine. Tako su prošla i ostala sela. Blatnjavim putevima gole, unezvjerenih i izbezumljlenih pogleda, jedne prema Bijelom Polju, druge prema Rožajama. Iz Bijelog Polja, Italijani su kamionima prebacivali nejač kroz Zaton koji je bio četnička teritorija, Italijani su pokrivali žene i djecu ceradama, plašeći se da ih ne bi četnici vidjeli. Na taj način predstavljali su se toj sirotinji kao “prijatelji” koji ih štite od četnika. Sva ta nejač bila je gola, bosa i gladna”.
Književnik Bajram Šabanović, rođen u bistričkom selu Stubo, navodi: “U avliji Aziza Šabanovića, ostalo je unakaženo 20 leševa. Njegova kćerka Delva, udata Babačić, zadesila se sa djecom kod oca u gostima. Četnici su je prvo pokušali silovati. Branila se od sječiva golim rukama, pa su joj prsti i šake ostali unakaženi. Onda su joj nožem zasjekli grlo. Pala je onesviješćena. Četnici su mislili da je već mrtva, pa su pošli dalje. Međutim, ona se kasnije osvijestila, ali je jedva ustala, jer joj se u krvi i snijegu sledila kosa za prtinu. Ostala je živa sa ožiljcima pa je o tom pokolju kasnije pričala.”
Neziru Barudžiji iz Bistrice, četnici su zaklali svo petoro djece i suprugu Ibrimu. Nezirova žena Ibrima, bila je pred porođajem, bila je uzela tri kćerke, hljeb i nešto stvari i pošla u pećinu u Vrsnik. U pećini se porodila, rodila dva sina blizanca. Tu je provela nekoliko dana i sa nekom ženom preko Gubavča pošla za Bijelo Polje. U Njegnjevu su ih presreli četnici. Njena saputnica je uspjela da pobjegne i da se sakrije u grmenu na obali Lima. Odatle je posmatrala stravičan prizor. Četnici su Ibrimu zaustavili i pitali: “Šta su ti djeca? Djevojčice, odgovorila je Ibrima. Da vidimo, rekli su”. Uzeli su bebe, bacilli ih u vis i dočekali na noževe. Zatim su zaklali Ibriminu najstariju kćerku Ramizu (od 7 godina), zatim Hasniju (od 6 godina), pa Vasviju (od 5 godina). Majka Ibrima je čitavo vrijeme preklinjala i molila da je ubiju, ali su joj kazali: “Tebe ćemo posljednju zaklati da gledaš kako ti djeca umiru.” Na kraju su zaklali i Ibrimu.
Na Stublu su četnici vezali žicom Rahmana i Rašida, djecu Muharema i Zahide Šabanović. Tako svezanu djecu prebacili su preko salaša, potom ga zapalili. Djeca su živa izgorjela u stravičnim mukama, vrišteći i moleći za pomoć. Dok su djeca gorjela, četnici su tek pristiglu djevojku Zlatu (Muharemovu) silovali do besvjesti, ali je ostala u životu, pa je kasnije svjedočila o tom događaju. Na kraju, kada su djeca izgorjela i nakon što su silovali djevojku, četnici su zaklali Muharemovu suprugu Zahidu. Muharem je nakon toga poludio.
Na Vrhu, stradala je i porodica Hama Hadrovića. Njegova supruga Čeba (rođena Avdić), bila je veoma lijepa i snažna žena, na dobrom glasu i najljepša djevojka u čitavom Bistričkom kraju. U braku sa Hamom imala je sinove: Lutva, Šućra (1939), Šefkiju (1941) i Vehbiju (1942). Jedino je Lutvo preživio pokolj, jer ga je Čeba uspjela prebaciti jetrvi preko ograde. Ostalu djecu, četnici su ubili na način što su ih prvo udarali kundacima, a zatim zatrpali u snijeg i nad njima skakali i igrali kolo. Čebu su komšije četnici stravično mučili. Polomili su joj ruke, rasporili stomak i izvadili još nerođeno dijete i probili ga nožem. Prorezali su joj dojke i kroz njih proturili polomljene ruke i ukrstili ih. Po završetku rata, Hamo je pokrenuo krivični postupak protiv zločinaca na sudu u Bijelom Polju, koji je obustavljen navodno zbog nedostatka dokaza. Ubrzo su mu uslijedile prijetnje dojučerašnjih četnika koje je Hamo optužio za zločin. Prijetili su da će mu ubiti i jedinog preživjelog sina Lutva. Hamo je bio prisiljen da se sa sinom Lutvom odseli u Makedoniju, gdje je živio do smrti.
Progon, patnje i stradanja bistričkih kovača muslimana, Naza Ivković Bistrička u svom djelu “Srebrna vodenica”, opisala je sljedećim riječima: “Zovem se Naza, od oca Asima Šoljanina i majke Vasvije, rođene Redžović, koje ubiše četnici Pavla Đurišića, jednim metkom obadvoje. Imali su po trideset godina. Za dva tri dana majka se nadala prinovi… Ostade četvoro siročadi. Ubiše mog amidžu Amira Šoljanina kome, takođe, ostade četvoro siročadi…Nula staroga i njegovu ženu Šeću nijesu ubili, oni su umrli na obali Bistrice od gladi i zime…Hamidovu ženu, četnik ubi. Ostade joj tek rođena beba, četnici je, poslije prepirke ko da je ubije, ostaviše da se smrzne”.
Na suđenju četniku Vojislavu Lukačeviću, komandantu Mileševskog korpusa, svjedok Milutin Mujo Šćekić iz Berana izjavio je: “Lukačevića poznajem iz vremena kad su četnici poveli akciju u Sandžaku (Bjelopoljski srez) i popalili 50 sela i zaklali 2.700 lica. Jedan četnik umakao je hljeb u krv zaklanog djeteta i jeo. To je bio Jagoš Korać (komandant Mojkovačkog bataljona)”.
Posljedice zločina
Četnici su nakon pokolja Bošnjaka Donjeg Bihora, pljačkanja i paljenja njihove imovine, uništili i sve bošnjačke vjerske objekte na ovom području.
Tako su 6. januara 1943. godine zapaljene i porušene Gubavačka i Bistrička džamija, džamije u Radulićima (Hajdar-pašina), Ivanju, Zatonu i Koritima, dok je nekoliko mjeseci kasnije (u maju) zapaljena i džamija u Rasovu.
U izvještaju koji je Pavle Đurišić uputio Draži Mihailović, 10. januara 1943. godine, navodi se da je ubijeno preko 1.400 muškaraca, žena i djece (400 boraca i 1000 žena i djece).
Međutim, broj žrtava bio je znatno veći.U doktorskoj disertaciji Milun D. Živković iznosi podatake o broju žrtava četničkog pokolja u Bihoru (Bjelopoljski srez) januara 1943. godine: “Tokom četničke akcije ubijeno je: 775 muškaraca (od toga 185 masakriranih), 625 žena (od toga 285 masakriranih) i čak 1.406 dece raznog uzrasta (od toga zaklano 701, a spaljeno 705). Ukupno 2.806 lica. Pored toga lakše ili teže je ranjeno 634, a zarobljeno 251 lice (uglavnom žena i djevojaka). Krivicom albanskih vlasti koje nijesu organizovale prijem izbeglica stradalo je još 119 muškaraca, 266 žena i 477 djece od hladnoće tokom zbjega, odnosno još 103 ljudi koji su preminuli od gladi. Ukupno 935 osoba. Cifra stradalih se tako penje na 3.741 lice (2.806 ubijenih i 935 osoba naknadno preminulih)”.
Nakon stradanja bošnjačkog stanovništva, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992- 1995), jedan broj bošnjačkih intelektualca započeo je istraživanja četničkih zločina na prostoru cijelog Sandžaka tokom Drugog svjetskog rata. Među prvima bili su: Smail Čekić, Mustafa Memić, Safet Bandžović, Harun Crnovršanin, Nuro Sadiković, Raif Hajdarpašić, Hakija Avdić, Džemail Arnautović, Safet Hasanagić, Murat Mahmutović i Fehim Džogović.
Fehim Džogović je nakon deset godina rada i istraživanja uspio da prikupi i u svojoj knjizi “Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941-1945.” objavi podatke o velikom broju stradalih, poginulih, ubijenih, umrlih i nestalih na teritoriji sreza Bijelo Polje tokom Drugog svjetskog rata. Taj broj je 4.637 nastradalih osoba, za razliku od 1.536 koliko je bilo popisano 1964. godine, ili 1.402 koliko je grupa autora 1987. godine prikazala u Monografiji Bijelo Polje. Od 4.637 nastradalih osoba u Bjelopoljskom srezu, učesnika NOB-a bilo je 1.030 (od čega 151 musliman), a broj civilnih žrtava je 2.440 (pravoslavnih 967 i muslimana 1.473). Stradalih u četničkim i drugim formacijama koje su sarađivale sa okupatorima bilo je: 1.060, dok je broj stradalih pripadnika muslimanske milicije i drugih formacija koje su sarađivale sa okupatorima 107. Ukupan broj nastradalih po vjerskoj osnovi bio je: pravoslavaca 2.906 i muslimana 1.731. Na ovaj način, Džogović je od 1.536 žrtava, koliko je zabilježeno popisom iz 1964. godine, prikupio 4.637 nastradalih osoba, što je ogromna razlika u odnosu na 3.101 nastradale osobe. Fehim Džogović je akcenat svog istraživanja stavio na žrtve Donjeg i Gornjeg Bihora, odnosno Bjelopoljske i Petnjičke opštine. Evidentno je da je broj stradalih Bošnjaka u Gornjem Bihoru (Petnjičkoj opštini) mnogo manji, s obzirom da su njegovi branitelji, na čelu sa Osmanom Rastoderom, uspjeli da 8. januara 1943. godine, u bici kod sela Goduše, poraze četnike i spriječe njihov dalji prodor u Gornji Bihor, Pešter i dublje u Sandžak.
Tokom cijelog rata, u Gornjem Bihoru je stradalo ukupno 264 Bošnjaka, dok je Donji Bihor imao višestruko veći broj žrtava. Sabiranjem bošnjačkih žrtava u Donjem i Gornjem Bihoru tokom Drugog svjetskog rata, dolazi se do ukupne cifre od 1.993.U četničkom zločinu, među brojnim ubijenim Bistričanima bilo je i deset mojih Zoronjića
(njihova imena su navedena u spisku bistričkih žrtava). Broj stradalih bio bi veći da nije bilo pomoći njihovih komšija Milje, Janka i Toda Terzića sa Graba, Alekse Konatara sa Bosmana, Savića i Batrića Obradovića, Ljubana i Obrada Rakovića i Mališe Šćekića sa Presečenika, te Zagorke Popović iz Ušanovića. Sa njima su Zoronjići od ranije imali dobre komšijske odnose, pa su oni tokom Božićnog zločina 1943. godine, uspjeli sakriti i zaštititi jedan dio žena, djece i staraca bratstva Zoronjić. Zbog takvog odnosa, Zoronjići i danas čuvaju sjećanje na te hrabre i plemenite ljude i održavaju prijateljske odnose sa njihovim potomcima.
Pomoći Bošnjacima Bistrice bilo je i na drugim mjestima i od drugih pravoslavaca. Potomci preživjelih to danas znaju, pamte i prenose na potomke.Ostaje nejasno zašto komunisti, partizani i gerilci, nijesu reagovali na stravični pokolj bošnjačkog naroda. Okružni komitet (OK) KPJ Bijelo Polje sigurno je znao da četnici pripremaju napad na bošnjački narod u Bjelopoljskom srezu. Propaganda protiv bošnjačkog naroda, pripreme za pokolj i mobilizacija četnika nijesu bili nikakva tajna za pravoslavce. Činjenica je da komunisti i gerilci u tom trenutku nijesu bili dovoljno jaki, da bi intervenisali i zaustavili stravični pokolj nejači, žena, djece i staraca, nad kojima je izvršen gnusni zločin, samo zbog toga što su pripadnici islamske vjeroispovjesti. Međutim, mogli su obavijestiti Bošnjake o četničkim planovima za napad, da se pripreme, da bi se bar dio naroda uspio skloniti i izbjeći zločin.
Uslovi u kojima su se nalazile izbjeglice koje su preživjele zločin, bili su izuzetno teški (nezavisno od pravca njihovog izgnanstva). U nastalom haosu falilo je hrane, odjeće, obuće, ljekova, adekvatnog smještaja, ogrijeva. Prognanici skoro ništa nijesu ponijeli sa sobom, jer je većina uspjela samo da se izvuče iz postelje. Bila je i velika oskudica u žitaricama i drugim životnim namirnicama. Brojni prognanici su ostali u zbjegovima, dok su rijetki počeli da se vraćaju nakon četničkih poraza na Neretvi i Sutjesci. Međutim, četnička komanda je naredila novopostavljenom komandantu četničkih odreda u Sandžaku Vojislavu Lukačeviću da “nastavi sa sprečavanjem povratka Turaka u te krajeve”.
Strašan zločin koji su četnici počinili nad bošnjačkim stanovništvom u Bjelopoljskom srezu, bio je ustvari samo uvod u još strašniji zločin, koji će nakon mjesec dana, od 5. do 7. februara 1943. godine, četnici izvršiti nad Bošnjacima u Pljevaljskom, Pribojskom, Čajničkom i Fočanskom srezu. U tom zločinu učestvovale su četničke snage od 6.000 vojnika. Bjelopoljska četnička brigada (300 četnika), nalazila se u sastavu prvog četničkog odreda komandanta Vojislava Lukačevića. U napadu na Bošnjake ovih krajeva, četnici su na najbrutalniji način ubijali i uništavali nenaoružano bošnjačko stanovništvo i imovinu, što se vidi iz izvještaja koji je Pavle Đurišić, 13. februara 1943. godine, poslao Draži Mihailoviću. U izvještaju stoji da je nakon mjesec dana klanja i ubijanja Bošnjaka Pljevalja, Čajniča i Foče, pobio 1.200 muslimanskih boraca i 8.000 staraca, žena i djece.
Prema tome, Đurišićeve četničke trupe su na području Bijelog Polja, Pljevalja, Čajniča i Foče, tokom januara i februara 1943. godine, izvršile najmasovniji ratni zločin i etničko čišćenje nad bošnjačkim stanovništvom. Đurišić u svom izvještaju nije naveo koliko je ubio Bošnjaka u Pribojskom srezu. Naknadnim istraživanjem, ustanovljeno je da je ubijeno još 4.000 Bošnjaka Pribojskog kraja, čime se dolazi do nevjerovatne cifre od 14.400 ubijenih Bošnjaka tokom januara i februara 1943. godine.
Dalji zločinački poduhvati četničkih jedinica na Bošnjake ostatka Sandžaka, prekinuti su zbog njihovog učešća (oko 2.500 četnika) u bici na Neretvi, koja se odvijala tokom februara i marta 1943. godine.
Nakon četničkog zločina nad Bošnjacima Sandžaka, u Prijepolju je 2. i 3. marta 1943. godine održana konferencija tadašnjih bošnjačkih prvaka i predstavnika ondašnje vlasti, na kojoj su učestvovali predstavnici Pljevalja, Prijepolja, Priboja, Sjenice, Bijelog Polja, Nove Varoši i Čajniča. Konferenciji je prisustvovao i komandant italijanske divizije u Pljevljima. Od njega se tražila pomoć i zaštita. Umjesto toga italijanski komandant je optužio bošnjački živalj da po svojim selima prikrivaju partizanske komandatne, zahtijevajući da se Bošnjaci priključe svojim dželatima, odnosno četničkim odredima Pavla Đurišića.
Osuda zločina
Zločin u Donjem Bihoru janura 1943. godine, najveće je ljudsko uniženje, bruka i beščašće četničke rulje koja je svuda sijala smrt i ostavljala pustoš, a sebe nazivala “kraljevskom vojskom u otadžbini”. Bilo je to najveće osramoćenje vjere, Boga i ljudske vrste. Ovakav zločin prema djeci, starim i nemoćnim, a posebno prema bebama u ovim krajevima, nije u historiji zabilježen do tada.
Po završetku rata, prognanici (muhadžeri) su se vraćali na zgarišta. Nijesu zaticali ništa. Ni sjekiru da nasijeku drva i ogriju nejač prve noći nakon povratka. Veće bijede i sirotinje nije bilo od njih. Kao da su se utrkivali ko će biti više go, bos, a ko sa više zakrpa. Ko će biti mršaviji, iscrpljeniji, čađaviji, jadniji. Živjeli su nadomak kuća svojih palikuća, koji su se napljačkali i svega imali u izobilju, a koji su sa prezirom i mržnjom gledali na povratnike. Poratna vlast nije insistirala na utvrđivanju istine o strašnom zločinu četnika, jer su se u njenoj strukturi nalazili i pripadnici bivših četničkih jedinica. Njima, dakako, nije bilo stalo da prava veličina četničkog terora izađe na svjetlo dana. Činjenica je da su 1945. godine, kad se već znalo koje snage su pobjednice u ratu, četnici iz Limske doline i sjevera Crne Gore prešli u partizane i po oslobođenju zauzeli značajne pozicije u lokalnoj vlasti. Oni su vrlo brzo uspijevali zamijeniti kokardu sa zvijezdom petokrakom, što je izazvalo nove stresove i strah kod povratnika. Bojali su se života pored dojučerašnjih koljača, pljačkaša i palikuća. Takođe, nova vlast nije pokazala interes da se utvrde tačne dimenzije četničkih zločina i bar obilježe stratišta Bošnjaka. Šutnja o zločinu bio je način da se stigne do potpunog zaborava. Znalo se ko je učestvovao u vršenju zločina, ko su zločinci, ali većina njih nije nikada odgovarala.
I sami preživjeli Bošnjaci govorili su o njemu samo između sebe, tihim glasom, jer drugačije nijesu smijeli (isti slučaj kao i za zločin u Šahovićima 1924.). Oni koji su smogli hrabrosti da poslije rata ispričaju svoju sudbinu i daju podatke o koljačima nad njihovom djecom, roditeljima i rodbinom i pljačkašima imovine, od nove vlasti bi bili dočekani na nepovjerljiv način. Oficir komande, koji bi razgovarao sa njima, tražio bi previše dokaza i navođenje svjedoka. Najviše što bi preduzeo, bila je preporuka da se slučaj preispita. Poslije podnešenih prijava slijedile su prijetnje i pritisci, pa su mnogi svjedoci bili prisiljeni da se sele prema Bosni, Kosovu, Makedoniji ili Turskoj. Uz to, nije bilo dozvoljeno pisanje o pokolju izvršenom nad bošnjačkim narodom. Time se dodatno pokušavala izjednačiti odgovornost četnika koji su vršili stravične zločine nad bošnjačkim narodom, ne obazirući se na uzrast i pol i pripadnika muslimanske milicije koji su branili narod. Po nekom izopačenom mišljenju, izgleda, jedino kod nas nije postojalo pravo da se sudi fašistima, zločincima, koljačima, pljačkašima i ubicama naše djece. Mučenje, silovanje, ubijanje, klanje nedužnih i nezaštićenih u život tek prispjelih, iznemoglih, nije bio samo zločin, nego i najveće ljudsko uniženje.
Nekim ozoglašenim ubicama, koji su udruženo sa okupatorima radili na etničkom čišćenju i sistematskom uništavanju bošnjačkog naroda u Bihoru i Sandžaku, često se gledalo “kroz prste” i opraštalo. Jedan od primjera je i Rade Kordić Korda, zločinac koji je, po pisanju nekih istraživača, ostatak života proveo u Turskoj. Njega je komunista Batrić Baćo M. Rakočević, u knjizi “Bjelopoljski srez u ratu i revoluciji 1941-1945”, prikazao kao pozitivnu ličnost. Očigledno je i autor navedene knjige podlegao “uticaju”, pa je za zločinca kakav je bio Rade Kordić, pored njegove slike napisao: “Rade Korda organizator borbe za očuvanje srpskog življa na Pešterskoj visoravni. Kod njega su tokom 1942. i 1943. godine našli utočište nekoliko nosilaca Partizanske spomenice 1941. godine, iz bjelopoljskog kraja”.
Međutim, Batrić Baćo M. Rakočević, komunista i partizan, bio je i prvi pisac u bivšoj Jugoslaviji koji je u istoj knjizi pokolj bošnjačkog stanovništva Bjelopoljskog sreza, za pravoslavni Božić 1943. godine, nazvao GENOCIDOM.Zapravo, Rakočević je znao da ovaj teški zločin ima sve karakteristike genocida (termin genocid usvojen je tek od strane UN 1948.). Naime, njegovi izvršioci (četnici) imali su prethodno sačinjen program i plan za uništenje bošnjačkog naroda, što je za posljedicu imalo osvajanje donjobihorske teritorije, sprovođenje masovnog ubijanja i istrebljenja bošnjačkog stanovništva (etničko čišćenje) uz pljačku imovine i masovno silovanje žena i djevojaka, te vršenja drugih zlodjela, a što su po međunarodnim kriterijumima jasne odlike genocida. Takođe, o ovom kao i drugim genocidima ustaša i četnika nad Bošnjacima Sandžaka i Bosne, tokom Drugog svjetskog rata, u knjizi “Genocid nad Muslimanima 1941-1945”, pisali su i srpski historičari i akademici SANU-a, Vladimir Dedijer i Antun Miletić.
Autori su građu za ovu knjigu prikupljali godinama, koristeći brojne izvore, dokumente, arhive, a objavil su je u Sarajevu 1990. godine.Tako su Bošnjaci Bjelopoljskog sreza za nepunih 20 godina, doživjeli i drugi genocid. Nakon genocida u Šahovićima 1924. godine, kada je Vraneška dolina etnički očišćena od Bošnjaka, genocid u Donjem Bihoru 1943. godine, bio je još suroviji sa značajno većim brojem žrtava.
I jedan i drugi zločin izvršeni su s ciljem sprovođenja velikosrpske, četničke ideologije i raznih nacionalističkih programa.Iako nove komunističke vlasti nijesu procesuirale ovaj stravični pokolj i niko nije osuđen ili bar optužen za ovaj genocid, pamćenje i podsjećanje na njega ne moraju i ne trebaju biti u funkciji osvete, nego pouka i poruka da se zločini ne zaborave i ne ponove.
Na žalost, i pored velikog broja nastradalih u Bošnjaka u Donjem Bihoru (Bjelopoljski srez), još uvijek ne postoji spomen obilježje koje bi sve nas podsjetilo i opomenulo na velika stradanja ovog kraja tokom Drugog svjetskog rata. Razlozi poslijeratne vlasti da se u cilju razvoja bratstva i jedinstva ne pominju i ne otvaraju ovakva pitanja, u nadi da će ona vremenom biti zaboravljena, nijesu se pokazala ispravnim. Navedene žrtve nijesu i niti će biti zaboravljene, posebno ne od njihovih potomaka.
