Priča o Batal džamiji: Beogradska Aja Sofija koju je Miloš Obrenović uklonio za vreću dukata

1987

Na mjestu današnje Skupštine u Beogradu nekada se nalazila jedna od monumentalnijih građevine Srbije, Batal džamija koja je izgrađena 1585. godine od strane Ejnehan bega. Džamija je sve do 1789. godine nosila ime po spomenutom graditelju, kada dobija naziv Batal džamija. Lokacija je odabrana na izuzetno strateškom mjestu, koji je bio teško osvojiv pa je tako i džamija bila sigurna od mogućeg rušenja. To potvrđuje i jedan austrijski izvještaj sa kraja XVIII stoljeća u kome se precizno navodi da je džamija “1 000 koraka daleko od onog gradskog bedema koji je opasivao varoš”.

Također, brojni putopisci zapisuju da je džamija svojih izgledom i monumentalnošću mamila uzdahe svih. Bila je izgrađena od tesanog kamena pješčara koji je vremenom dobio crvenkasto – sivu boju. Visina joj je iznosila 18 metara, dok su bočni zidovi imali 15 metara. Unutrašnjost je osvjetljivalo 20 prozora koji su završavali zašiljenim lukovima. Na sjevernoj strani su se nalazila ulazna vrata. Iznad mihraba postojali su brojni dekorativni motivi, dok je mihrab bio izgrađen na pijedastalu od osam strana. Zidovi su obilovali mnogobrojnim dekoracijama i orijentalnim motivima. Uz džamiju nalazio se i mezaristan na kojem su se sahranjivali ugledni građani. Bila je to centralna beogradska džamija.

Zbog brojnih prevrata ova džamija je doživjela nekoliko rušenja i obnavljanja. Prvi put je popravljena tek 1766. godine, a već 1789. godine teško je oštećena. Tada je i dobila svoj naziv Batal džamija, što je na turskom značilo “zapuštena”. Prvo oštećenje doživjela je 1717. godine kada je Osmansko carstvo bilo u ratu sa Austrijancima. Tom prilikom vojskovođa Eugen Savojski okupirao je dijelove današnje Srbije, uključujući Beograd. Pod Austrijskom okupacijom Beograd je ostao do 1739. godine, a tokom tog perioda džamija je služila kao skladište uniformi austrijske vojske. Međutim, nakon što su Osmanlije u novom ratu protiv Austrijanaca, porazili njihovu vojsku kod Grocke 1739. godine oslobođen je i Beograd. Tim činom otpočela je i obnova džamija i vraćanje njezine prvobitne svrhe. Radovi su završeni tek 1766. godine, a u tu svrhu potrošeno je 7 000 groša.

Džamija nije dugo zadržala svoj obnovljeni sjaj, pa je tokom borbi za Beograd 1789. godine između Osmanlija i Austrijanaca, ponovo oštećena. Naime, glavnokomandujući austrijske vojske maršal Laudon, je prema minaretu usmjeravao i određivao pravac pješadijskog i artiljerijskog napada. Austrijanci su tada po treći put od Osmanlija preuzeli Beograd, ali su se u njemu zadržali samo dvije godine.

Nije prošlo puno vremena do nove katastrofe po Batal džamiju. Naime, tokom borbi za oslobođenje Beograda 1806. godine tokom Prvog srpskog ustanka, džamija je teško oštećena nakon što ju je Karađorđeva artiljerija pogodila u minaret. Tokom Drugog srpskog ustanka ustanici su u džamiju postavili stražu kako bi kontrolisali dunavsku stranu Beograda i Vidin kapiju.

Po okončanju borbi vezir Jusuf paša imao je namjeru obnoviti džamiju, obavjestivši kneza Miloša 20. juna 1836. godine. Tada mu je pisao da je “inžinjer Ethem bej vidio kako stoka ulazi u ovu džamiju, zbog čega su joj zazidana vrata…” Uzalud je paša objašnjavao da mu je poslato 50 000 groša, dva zlatna polumjeseca alema i ferman kojim mu se naređuje popravka Batal džamije, da “… naš Car… ima veliku želju za popravljanjem zadužbine”, i isticao da bi “popravku trebalo izvršiti kako bi nizami, koji će vježbati na Vačaru, mogli kad dođe vrijeme namaza klanjati u džamiji”.

Knez Miloš odbio je dati saglasnost za renoviranjem istakavši da je taj dio u srpskim rukama i u blizini palilulske crkve. Knez je smatrao da popravak džamije znači širenje osmanske vlasti van granica beogradske varoši koja je u srpskim rukama. Miloš je naredio da se oko Batal džamije postavi više pandura, spali Savamala, naselje oko Batal džamije i da se na tom mjestu izgradi stočna pijaca.

Kada je Karađorđe zauzeo Beograd, šerefe i vrh minareta već su bili srušeni, ali je centralni dio džamije opstao. Tadašnji upravnik biblioteke Janko Šafarik je imao ideju da se Batal džamija pretvori u Srpski narodni muzej, a knez Mihailo zagovarao je njenu popravku i smještanje u Državne arhive u nju.

Kako je u to vrijeme zapravo izgledala džamije zapisuje K.N. Hristić: “Unutrašnjost džamije bila je smetljište, za čitavu okolinu, puno svakojake nečisti. Glavni joj je ulaz bio sa sjeverne strane prema varoši, ali su joj svi prozori unaokolo bili razvaljeni, gotovo do zemlje, te je izgledala kao da stoji na svodovima. Vrh u minareta bio je podrubljen… Po dupljama na džamiji legli su se, na hiljade, vrapci i čavke, a uveče su je oblijetala čitava jata slijepih miševa. Krov, godinama zasipan zemljom i prašinom, bio je pokriven trnjem i travuljinom. Čak je iz onih pukotina nikao jedan mali dud crnog roda, oko koga su vrapci džaveljali, da vam čak uši zaglušnu.”

U konačnici, ubrzo nakon odlaska Osmanlija 1867. godine, kada je još samo osmanska zastava na beogradskoj tvrđavi bila pokazatelj osmanske vlasti, stara Batal džamija je 1869. godine (ili 1878. godine), po naređenju namjesnika Blaznavca, sravnjena sa zemljom. Rušenje su obavili Cincari za 230 dukata koje je isplatio kafedžija Panđalo, piše BOSNAE.




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *