Riješili smo da idemo u Njemačku. Ne možemo više. Kupujemo djetetu patike na rate, u minusu smo na svim karticama. Živimo ovdje svi na gomili, ne mogu više da čekam na red za kupatilo! Dosta mi je.
– A šta očekuješ tamo? Kakvu bajku?
– Ne može biti gore nego ovdje.
– Nigde ne cvjetaju ruže. Pratiš li ti šta se u svijetu dešava? Svuda su protesti, svi su nezadovoljni, kao da će smak svijeta. Došlo takvo vreme čudno.
– To slušam od kad sam se rodila. Još kreni sa Šantićem, i ’Ostajte ovdje’!
Foto: Artem Maltsev, Unsplash
– Dobro, ja ti kažem kako jeste. Malo sam starija od tebe, znam…
– Oboje imamo zanimanja koja se traže.
– Nećeš videti bijelog dana. Sretaćete se samo u prolazu. Dijete će ostati željno roditelja. Pregaziće te za male pare.
– Pare ne mogu biti manje nego ovdje.
– Ali, tamo si stranac, tuđinac, u tuđoj zemlji. Nikad vas neće prihvatiti. Stefan daj bože da nađe drugare. Ne zna ni jezik. Smejaće mu se.
– Smeju mu se ovdje što je debeo. Veći sam stranac u svojoj zemlji nego bilo gdje.
– Gde ćete naći posao? Mislite da samo vas čekaju?
– Naši ljudi se cijene. Pokažu se kao najbolji radnici.
– E, vidiš, to ja slušam od kad sam se rodila.
– Zato što je tako.
– Na osnovu čega misliš da je tako?
– Svi to kažu.
– Koji svi?
– Pa, svi.
– Dobro, lijepo te pitam – koji svi?
– Evo, sin šefa otišao sa srednjom mašinskom u Minhen. Eno ga, posle par mjeseci je postao menadžer, vodi pogon u velikoj fabrici ambalaže.
– I, to je to?
– Nije, svi isto pričaju, pitaj ljude!
– Koji svi, koje ljude da pitam?
– Kažem ti – svi. Gdje god se pojavimo odskočimo od drugih.
– Ko još? Eto, taj sin, i ko još?
– Pa, ko još! Koga god pitaš zna bar nekog ko je jako brzo napredovao. Kažem ti, cijene naše ljude!
– Vidi ovako… Devedesetih se pričalo da se oko 400.000 ljudi iselilo iz zemlje. Ej, četiri stotine hiljada! To su četiri velika grada u Srbiji. Jesu svi ti postali šefovi i direktori, s obzirom da se naši toliko cijene? Nešto nisam čula!
– Ne znam za devedesete, kažem ti kako je sada.
– Ni ti ni Igor nemate neki prosjek u školi. Kako mislite da se probijete?
– Niko nema, pa opet svi uspeju.
– Ko? Koji ljudi, lijepo te pitam? To su legende koje idu sa kolena na koleno, jer divno zvuče – ’Naši ljudi najcijenjeniji’, ’Naši ljudi imaju najbolje rezultate’, Naši ljudi ovo, naši ljudi ono. A niko ne zna koliko je tih naših ljudi, koliko ih je otišlo, ko su ti ljudi, šta umeju da rade, razumiješ, ali svi pričaju istu priču, u stvari bajku kako naši, zaboga, odskaču!
– Dobro, ti uvek moraš da kontriraš.
– Ovo nije kontriranje, ja samo tražim nešto konkretno. Vidi, ako je od tih 400.000 ljudi desetoro postalo nešto veliko u bijelom svijetu, to i nije neki uzorak. I sto. I dvesta. I ti što su napolju postigli nešto bi, možda, bilo gde postigli nešto jer su izuzetni kako god obrneš. Pričaš stvari bez osnova. Želiš da vjeruješ u bajke.
– Ja ti kažem da djevojke sa srednjom medicinskom, kao ja, vrlo brzo postanu glavne po bolnicama u Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj… Rade posao ljekara! Mogu da biraju posao. Vape za njima! Naši ljekari dobijaju najbolje ponude, školovanje za djecu, neviđene pakete za eks-patove.
– Šta god da su eks-patovi, reci mi onda samo zašto naši ljudi odavde idu na liječenje u tu istu Njemačku, i Englesku, i Francusku? Da li se nadaju da će ih od kancera liječiti te naše medicinske sestre koje su toliko cijenjene da rade posao ljekara, pa da brže-bolje uhvate red, jer je navala velika? Jesi čula nekad da je neki Englez pisao molbe osiguravajućoj kući da ga pošalje u Srbiju na liječenje, pošto ovo što mi imamo niko nema?
– Nemoj sad da karikiraš!
– Što? Ako su naše sestre u rangu njihovih ljekara, onda su nam ljekari vanzemaljci, svi hrle u Srbiju da se liječe ovde!
– Ti možeš sad da budeš cinična, ja razumem da ne želiš da mene ili dijete viđaš dva puta godišnje, ali budi realna. Možemo mi da kukamo na naše škole i fakultete, ali naši ljudi fenomenalno prolaze gdje god da se pojave!
Ostavite komentar šta konkretno mislite na ovaj dijalog majke i ćerke….
