Meho Eminović, rođen 5. oktobra 1935. godine u Vrsenici, živio je životom ispunjenim intrigama, izazovima i postignućima. Njegov otac, Bajro, i majka, Hana (djevojačko Cučak), imali su veliku porodicu sa sedam sinova i dvije kćeri. Tragično, Hana je preminula 1941. godine pri porođaju njihovog posljednjeg sina, a beba je ubrzo preminula nakon toga.
U vremenu bijede i gladi, Bajro je poslao desetogodišnjeg Meha u dom za djecu negdje u Vojvodini, vjerujući da će mu to pružiti priliku za školovanje. Međutim, niko nije mogao predvidjeti da će Meho završiti u Sovjetskom Savezu, školovan među Donskim Kozacima u Novočerkasku.
Meho se istakao kao odličan učenik i sportista. Godine 1955., postao je bokserski prvak Sovjetske armije u lakoj kategoriji, što je tada bilo ekvivalentno svjetskom amaterskom bokserskom prvenstvu.
Vraćajući se u Jugoslaviju 1956. godine, Meho je donio sa sobom bogato iskustvo, ali i osjećaj otuđenosti. Kroz fotografije sačuvane od tih dana, može se primijetiti njegova potištenost, koja ga je razlikovala od ostalih Eminovića iz Vrsenica.
Nakon povratka, upisao se na beogradski Univerzitet, odabrao slavistiku, a radio je i kao prevodilac u sovjetskoj ambasadi. Njegova strast prema ruskom jeziku i kulturi ostala je s njim do kraja života. Meho je također bio i talentiran gimnastičar i fudbaler, često nastupajući u cirkuskim predstavama.
Nakon što je diplomirao, Meho se zaposlio kao predavač ruskog jezika na Univerzitetu u Prištini, gde je radio dvadeset godina prije nego što se preselio u Beograd, u Energoprojekt.
Život ga nije mazio, a dramatično proljeće 1999. godine, kada je NATO počeo bombardovanje Srbije, dovelo je do njegovog teškog moždanog udara u Prištini, gdje je i preminuo 3. aprila 1999. godine.
Meho Eminović je bio čovjek između dva svijeta, između dvije kulture. Njegov život, ispunjen usponima i padovima, borbenim duhom i trenucima potištenosti, ostaje trajni podsjetnik na složenost ljudske sudbine i snagu volje da se prevaziđu najveći izazovi.
Redakcija Sandžak Danas koristila podatke Sinana Gudževića
