Halifi Omeru, radijallahu anhu, stiže jedna delegacija povjerljivih ljudi sa područja Homsa, pa im on reče: “Napišite mi imena siromaha u vašem mjestu kako bih im koliko-toliko pomogao”. Oni mu dadoše spisak na kojem bijaše ime toga i toga i ime Se’ida ibn Amira. Omer upita: “Koji je to Se’id ibn Amir? Rekoše: “To je naš emir-namjesnik. – Pa zar je vaš namjesnik siromah? – Da – rekoše. Tako nam Allaha, prodje puno dana, a u njegovoj kući se nikako vatra ne naloži radi kuhanja.” Omer, radijallahu anhu, zaplaka tako da mu suze nakvasiše bradu, a onda uze hiljadu dinara koje stavi u kesu i reče: “Poselamite ga od mene i recite mu: “Vladar pravovjernih ti je poslao ovaj imetak da se potpomogneš u rješavanju svojih potrepština.”
Kada Se’id ibn Amir, radijallahu anhu, primi taj novac on ga podjeli sirotinji.
Jedne druge prilike mu Omer, r.a, posla ponovo hiljadu dinara, pa kad to vidje Se’idova žena, r.a, reče: “Hvala Allahu koji nam je pomogao da nas ti više ne moraš služiti. Kupi nam namirnica i kupi nam slugu za te pare.” On joj reče: “A sta misliš da učinimo nešto što je bolje od toga?” Ona upita: “A šta je to?” Se’id, radijallahu anhu, odgovori: “Dat ćemo ih onome ko će nam ih ponovo vratiti, i to onda kada nam bude najpotrebnije” – reče on. “A kako to” – upita ga žena. On joj reče: “Uzajmit ćemo lijepi zajam Allahu, a On će nam to vratiti.” Ona se slozi: “Da, neka te Allah nagradi.”
Se’id napusti mjesto gdje je sjedio, sve dok nije rasporedio sve dinare u kese, a onda reče jednom od svojih ukućana: “Odnesi ovo udovici toga i toga, zatim jetimima tog i tog, i onda tim i tim siromasima i potrebnima….”
