Sulejman Ugljanin se na svojoj Facebook stranici pohvalio zajedničkom fotografijom sa Ismetom Azizijem, koga je, po svemu sudeći, primio u svom porodičnom domu u Novom Pazaru. Azizi je tom prilikom Ugljaninu uručio zbornik radova o sandžačkim guslarima, objavljen na Kosovu, a koji je upravo priredio Ugljaninov musafir. Ton prilikom Uredništvo portala Sandzacke.rs napravilo je osvrt na još jednu provokaciju, koje prenosimo u cjelosti.
Autor: Uredništvo portala Sandzacke.rs
Zborniku je prethodio kontraverzni skup u Prištini na kojem je Azizi najvećeg bošnjačkog epskog pjevača Avda Međedovića pokušao albanizirati mijenjajući mu prezime prvo u Abdullah Zeneli, da bi u finalnoj verziji postao Abdullah Ferizi.
Ovim propagandnim pamfletom Ismet Azizi nastavlja sa aktivnostima, a Ugljanin ga u tome očito podržava, kojima želi cijelu bošnjačku narodnu epiku pokrasti i preimenovati u albansku. To je, prije svega, vidljivo jer se napadno izbjegavaju termini Bošnjak i bošnjačka.
Svakim danom postaje sve jasnije da je Sulejman Ugljanin duboko povezan sa grupom za albanizaciju Sandžaka i da ne želi odustati od tog projekta.
Da je riječ o opasnim namjerama Ismeta Azizija govori i njegov nedavni novinski tekst pod naslovom “Epika Sandžaka” u kojem on decidno tvrdi da bošnjačka epika, koju on pokušava oteti, spada “među najvažnijim umjetničkim stubovima duhovne kulture Albanaca”.
Avdo Međedović je u intervjuu, koji je jula 1935. godine dao američkim istraživačima, jasno istakao da je Bošnjak, a njegovo epsko pripovjedanje odvijalo se na bosanskom jeziku.
Avda Međedovića su u Bihoru svi znali i rado slušali, a i još mnogo njih u Sandžaku – od Bijelog Polja do Novog Pazara.
U razgovoru koji je sa Avdom vodio Nikola Vujnović pod nadzorom čuvenog profesora sa Harvarda Milmana Parrya (Perija) na Nikolino pitanje: “Jesu li bili Bošnjaci s vama tada?“, misleći pri tome na one s kojima je Avdo otišao u osmanlijsku vojsku, Avdo je odgovorio: “Iz Sjenice smo otišli mi iz Bijelog Polja… Četiri stotine momaka, sve Bošnjaci se vičemo, Bošnjaci u jedan tabor. Tamo su bili sve Arnauti i Turkuše. Turkuše zovemo mi ove Anadolce.“
O kontinuitetu bošnjačkog epskog pjevanja u Sandžaku za “Almanah” je svojevremeno pisao akademik, rahmetli Alija Džogović, koji navodi da su Bošnjaci narod isto onoliko koliko su i drugi narodi u svijetu, njihova usmena i pisana tradicija su bošnjačke, a jezik u standardnoj lingvističkoj konotaciji je bosanski.
Nenaučno je, čak i politički netolerantno, misliti, govoriti i pisati drugačije, ocjenjuje u pomenutom radu Džogović.
Džogović dalje kaže da u bošnjačkom epskom pjevanju postoji stabilizovan fenomen jezika i njegove homerske poetike – njegove epske upotrebljivosti i epske stilistike.
“Bosanski jezik, odnosno jezik Bošnjaka, je isto onako autentičan kao i drugi njemu srodni jezici. On je jezik ‘dobrih Bošnjana’, dovoljno sposoban za komunikaciju: usmenu i pisanu; dovoljno leksički i značenjski bogat i afirmisan u umjetničkoj upotrebi, kako je to jednom rekla i Isidora Sekulić”, piše Džogović.
On ističe da je pjevanje uz gusle u Sandžaku bilo sastavni dio egzistencije i sociokulture – dakle, tradicija u kontinuitetu. Bilo je, čini se, i dio kulta naslijeđenog iz neke prastare zamagljene narodne kulture, piše Džogović.
Ovom prilikom pozivamo sve bošnjačke intelektualce, kulturne radnike i udruženja da se suprostave pokušaju otimanja bošnjačke epske tradicije i kulturnog naslijeđa.
Izvor: Sandzacke.rs
