Kusturica: “Moj otac se zvao Murat, ali je prije svega bio Srbin. Preci su mi 250 godina bili muslimani, ali su prije toga bili pravoslavni kršćani”

1712

Abdulah Sidran preminuo je u 80. godini života. Bio je scenarista filmova “Sjećaš li se Doli Bel” i “Otac na službenom putu”, koje je režirao Emir Kusturica. Sidran je u svom poslednjem intervjuu za “Dnevni avaz” o Kusturici rekao sledeće:

“A Kusturica je tragičan lik, znam da će neko vrijeme proći, slegnut će se ovi historijski događaji i, kad se budu podvlačile crte pod naše životne učinke, u njegovom primjeru će se ustanoviti jedna potresna ljudska tragedija, i u profesionalnom i u društvenom smislu – a da ne zavirujemo u svetinju privatnog života. Pri tome podvlačenju crte ja se osjećam nagrađenim, do kojih sam godina dogurao, koje sam sve jade i belaje preturio preko glave, da izostavim nesreće od kojih sam pravio književnost”, izjavio je svojevremeno Sidran.

Emir Kusturica htio je istetovirati Miloševića. Doduše, Kusturica je već i prije početka rata odabrao stranu. Prema nekim pričama, negdje oko 1990. godine, kroz jedan intervju, javno je podržao Slobodana Miloševića, što je tada među sarajevskom javnošću izazvalo bijes. Nije da se Kusturica trudio da pojasni svoje stavove tada.

Zato donekle jeste u intervjuu za “Vreme” iz 2011. godine, ne direktno, ali je kazao da je u jednom trenutku vjerovao da je Slobodan Milošević imao viziju. I to zahvaljujući ocu sarajevskog režisera.

“Povjerovao sam, između ostalog, i što je moj otac Murat, koji je bio stub moje životne arhitektonike, govorio: da nema Miloševića, nas partizane bi zapišavali po ulicama. Ne zaboravite da je to bilo vrijeme kada je Vuk Drašković, kao vodeći opozicionar, poručivao da će svako ko Raškom zemljom bude nosio turski, ili bilo čiji drugi barjak osim srpskog, ostati i bez ruke i bez barjaka. Htio sam čak i da istetoviram Miloševićev lik na ramenu. Volio sam da mogu tako nekome intenzivno da pripadam, ali on nije do kraja ispunio tu moju želju da vodi zemlju koju volim i kojoj pripadam, i koja me do kraja stavlja pod nečiji autoritet. On nije bio taj”, kazao je Kusturica tada.

Abdulah Sidran je, inače, za Murata Kusturicu, sa kojim se družio, tvrdio da je član neke obavještajne službe (UDBA ili KOS), te da mu je posao novinara zapravo bio fiktivan.

Inače je bio zaposlen u Sekretarijatu informisanja Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (SRBiH), a njegova supruga Senka Numanović radila je kao sekretar u sudu.

No, da se vratimo na Emira i Slobodana Miloševića. Poslije je pričao da je nakon kritika na račun Miloševića bio proganjan od Marka Miloševića, sina balkanskog kasapina. Kako kaže, iza svega je stajala Mira Marković.

“Bio sam označen kao neko ko predstavlja Srbe u najgorem svjetlu, ali sam saznao da je autor tog pamfleta bila gospođa Marković. To je išlo dotle da su me tokom jednog od putovanja za Pariz fizički izbacili iz prve klase na avionskom letu za koji sam imao uredno kupljenu kartu. Ja sam tada rekao da u Srbiju, kao ni u Sarajevo, nikada više neću zakoračiti. I nisam, sve dok me Vojislav Koštunica, koji je postao predsjednik SRJ, nije lično pozvao da dođem”, kazao je u istom intervjuu Kusturica.

Prvi ponovni susreti

Nakon okončanja rata, Abdulah i Emir su se susreli 2010. godine u Goraždu. Prije toga, 2009. su se trebali susresti, čak i snimiti film. Na kraju je sve propalo. Šta je bilo tačno, ispričao je za srbijanski Nedeljnik Abdulah Sidran.

KUSTURICA SIDRANU: Pismo duhovnom beskućniku | 058.ba

“U Italiji je bankar Gracijano Mangoni, veliki mecena, poznavalac umjetnosti, obrazovan, finansirao tamo razne pozorišne grupe, festival u Anconi, svašta. Obožavao naše filmove, Kustu smatrao genijem, a njegova žena čitala moje pjesme na italijanskom, bila oduševljenja, ponešto znala i napamet. Taj je bankar, 15 godina nakon Dejtona, napravio projekat kojim bi ‘pomirio’ i sastavio ‘zavađene’ bivše saradnike i prijatelje – scenaristu Sidrana i režisera Kusturicu. Preveli su moj scenario ‘Prvi put s ocem na izbore’ eksperti mu rekli da je bolji i od ‘Doli Bel’ i od ‘Oca na službenom putu’. Njegovi saradnici dali na ekspertizu, da se procjeni vrijednost scenarija, i oni u Rimu procijene na – hej! – 150.000 dolara. To bi dakle bio moj honorar! Ali od toga nema ništa, ako Kusto ne prihvati da radi. Organizuje Gracijano Mangoni na festivalu u Anconi da se tu, na tom festivalu, vidimo Kusto i ja, nakon tolikih godina. Bio, čini mi se, septembar 2009. godine. Na tom festivalu će biti koncert Emirove rok grupe, a ja ću imati svoje književno veče. Sve je čovjek uredio. I šta se dogodi? Ja ne odem na njegov koncert. Čujem tu urnebesnu muziku, meni je to teško slušati, da me ubiješ. Možda bih i mogao, ako bi se spustilo za nekoliko decibela. U Sarajevu me optužuju da mi smetaju ezani, a ja kažem da mi smetaju decibeli. Tako i tamo. Ne odem na koncert. On ne dođe na moje književno veče i mi se nikako ne vidimo. Bilo me stid pred divnim čovjekom, Gracijanom Mangonijem. Cio festival zbog nas priredio, a ono – piši propalo”, prepričao je Sidran.

Još jedan se susret desio kod Kusturice u Mećevniku, također 2010. godine.

“Ja dolazim, a Kusto pripremio TV ekipu. Došla ona sjajna novinarka Antonela Riha da kamera zabilježi naš susret. A on me, dok se pozdravljamo, pita: ‘Hoćemo li se triput poljubit?’ A ja mu odgovaram: ‘Mnogo je i dvaput’. Nije mi bilo ugodno što su oko njega stalno oni nabildani momci, kao čuvaju ga od nečeg. Jednom su stali pred njega, učinilo im se valjda da bi nasrnuo na mene, nešto smo se oko nečeg bili žestoko prepirali”, ispričao je pisac Sidran.

Emir Kusturica – “Moj otac se zvao Murat, ali je prije svega bio Srbin”

Ono što je našoj javnosti i poznato je da je Kusturica 2015. godine promjenio vjeru. Krstio se u pravoslavnom manastiru Savina, nedaleko od Herceg-Novog.

Tvrdio je da je njegov otac Murat bio ateista, a da se izjašnjavao kao Srbin.

“Oca prije svega, koji je bio zagledan u ideale. To je izvor mog identiteta. Moj otac se zvao Murat, ali on je prije svega bio Srbin, čak i više od onoga što moj ukus može da primi. Drugi aspekt, kulturološki, je mnogo značajniji, jer se i Andrić, koji je moj literarni i filozofski ideal, vezao za ovu stranu, ona stradava najviše i kada čovek bira gde će, logično je da je uz one kojima je najteže. To je bila moja odluka. Tu odluku sam doneo kada sam shvatio da je nemoguće biti Jugoslaven. Moja ideja krštenja je bila više socijalnog porjekla, jer je moje shvatanje religije bilo uspostavljeno više na nivou kulture religioznosti, tako da mi pripadanje tradiciji nije teško palo”, kazao je Kusturica jednom prilikom.

Govoreći o svojoj porodici, govorio je da je njegova porodica djelomično preobraćena u islam, “ali su i dalje prakticirali pravoslavlje”.

“Niko u mojoj obitelji nije ispovijedao islam. Ja nisam preobraćen, ja sam samo kršten”, kazao je svojevremeno Kusturica, priznavši da su mu preci 250 godina bili muslimani, ali “da su prije toga bili pravoslavni kršćani”.




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *