Tik iznad grada Odžak, smješteno je selo Draga Če. Tamo živi Ermana, poznatija među mještanima kao Mana – žena snažnog duha, širokog osmijeha i još šireg srca. Njen život, između ovaca, krava i traktora, pokazuje kako se istinska ljubav i rad ne mjere ni godinama, ni novcem, već predanošću svakog dana.
S mužem Rokom, koji većinu dana provodi sa stadom ovaca na pašnjacima, Ermana je podigla petero djece – tri kćerke i dva sina. “Imam i bliznakinje, dvije su se već udale, jedna još sa mnom živi. Sve skupa, jedna velika i složna kuća,” kaže ona s ponosom dok pokazuje štalu i imanje koje su s godinama podigli.
Iako je još kao djevojka izbjegla iz Goražda, brzo je pronašla svoj dom u braku i novom životu. “Nisam imala ni 18 kad sam se udala. Mjesec dana poznanstva – i hajde! Al’ eto, slušamo se i poštujemo, tako ide,” dodaje kroz smijeh.
Ermana danas vodi domaćinstvo sa više od 150 ovaca, četiri muzne krave i nekoliko junadi. Njena svakodnevica je ispunjena poslom – od mužnje krava do brige o ovcama. “Ovce su mi ogledalo. Ne dam da budu prljave. Meni je stado čast i obraz,” govori dok nam pokazuje novoizgrađeni hajat – poseban prostor samo za ovce.
Njena kćerka Amila, koja se nije libila preuzeti sve poslove od majke, danas vozi mlijeko do mljekare u Goraždu. “Ujutru prvo nahranimo stoku, onda ona vozi mlijeko. Kad se vrati, popijemo kahvu. Sad postimo, pa je sve još uzvišenije,” priča Ermana. Amila dodaje: “Baba mi je sve prenijela – kuću, štalu, bikove, vozačku… sve!”
Iako su oboje na kratko živjeli u inostranstvu, u Švicarskoj i Austriji, brzo su shvatili da nigdje nema topline kao kod kuće. “Nema bez naše Bosne ništa! Tuđina je tuđina, pa makar bila zlatna,” kaže Mana s uzdahom.
Na pitanje hoće li ovce prodavati, Mana kategorično odbija: “Ne dam! Baba hoće da proda, ali ja ne dam. I da je kaparu neko dao – nije došao, pa neka mu propadne!” Jasno je da ovce nisu samo posao – one su članovi porodice, dio identiteta.
Dok razgovaramo, njihova krava daje 25 litara mlijeka dnevno. “Nemam mašinu, ali s tri muzilice završim za deset minuta. Sve je stvar rutine,” kaže Mana. Na pitanje koja joj je draža – krava ili ovca, kratko odgovara: “Ovca! Manje nervoze s njom, a i bliže mi je srcu.”
U selu gdje su zime jake, a putevi često zavejani, ova porodica ostaje složna. “Neće komšija pomoći, ali zato smo mi jedna kuća. I snaje su od sestara – sve se slažemo. Svako zna šta mu je dužnost,” priča Amila dok pomaže majci da nahrane stoku.
Ermana je sve prošla – od života u zajednici sa sedam zaova, do podizanja svoje djece u teškim uslovima. Danas, uz sve obaveze i fizički napor, ona ima jednu želju: “Da budemo zdravi, složni i da nam niko ne rastura mir.”
Na kraju razgovora, uz osmijeh i šaljive anegdote o Peugeotu i Golfu koji su mijenjali vlasnike po sistemu “ko ima – da”, Mana šalje poruku svima: “Pozdrav cijeloj BiH – neka nam je mir, sloga i zdravlje. Ostalo ćemo mi već sami!”