Nakon serije mitinga po Srbiji, na kojima poziva na linč manjinskih naroda, Vojislav Šešelj, lider Srpske radikalne stranke, sa istom retorikom dolazi u Crnu Goru. Na predizbornom mitingu u Podgorici 25. aprila 1992. godine okupilo se oko 10.000 pristalica radikala.
Skup su obezbjeđivali ljudi u maskirnim uniformama i sa automatskim puškama, gdje ni ptica nije mogla da preleti. U svom govoru Šešelj je objasnio prisutnima da je za “Srbe koncept skraćene Jugoslavije prihvaćen, iz razloga, da bi se lakše stiglo do glavnog cilja – svi Srbi u jednoj državi“. Optuživši “spoljne i unutrašnje neprijatelje srpskog naroda“, na skupu je pozvao sve koji su srpskog roda da izađu na izbore. Ponovo je optužio generale Veljka Kadijevića, Milutina Kukanjca, Staneta Broveta i druge, nazvavši ih izdajnicima, što sve srpske zemlje do tada nijesu oslobođene i obećao im izvođenje na sud i strijeljanje, a svim nelojalnim Šiptarima, Hrvatima, Muslimanima i ostalima, predvideo je “put preko Prokletija”. Miting, i sam govor bio je propraćen aplauzima i četničkim pjesmama.
Nakon završetka mitinga, ispred hotela “Crna Gora“, u samom centru Podgorice, bačena je bomba na Vojislava Šešelja i njegovu svitu. Tjelohranitelji su uspjeli da bombu nogom odgurnu ispod parkiranog automobila, gdje je eksplodirala. Šešelj je, na sreću, ostao živ. Eksplozija je ranila tridesetak osoba, a među njima i Šešelja. Bilo je troje teže povrijeđenih. Većinom se radilo o povredama nogu. Za bačenu bombu na Šešelja, pored ogromnog obezbjeđenja, okrivljen je penzionisani Bošnjak, Adem Šabotić. Kako se u izvještaju navodi, Adem je uspio pobjeći automobilom koji je bio nedaleko parkiran. Sljedećeg dana inspektori SDB-a su ga priveli. U istrazi Adem Šabotić je “priznao djelo“, a na suđenju je rekao: “To sam učinio zbog toga što mi se Šešelj popeo na glavu“ i da se zbog toga “ne kaje“. Devedesete godine za sve Bošnjake bile su bolne i teške.
Dvadeset i petog maja, na Dan mladosti, 1992. godine, Adem je sa dvanaestogodišnjim sinom pošao u grad da mu kupi patike i video igrice, i usput nekoj ženi da plati sijeno, koje je ranije kupio. Kad je od kuće polazio ni slutio nije šta će mu se desiti. Auto je parkirao na trg „Bratstva i jedinstva“. U autu je ostavio dijete da ga sačeka, dok mu kupi patike i video igrice. U ulici Slodode naišao je na razularene Šešeljeve radikale mitingaše, koji su pjevali, vikali i prijetili: “Muslimani došli su vam crni dani, nema Tita da vas brani“. “Pobićemo Turke, došli su sudnji dani, mi ćemo da im sudimo“! „Ko je drugi, mi smo prvi, da pijemo Turske krvi“. „Normalan čovjek kad čuje i vidi to na glavi mu se kosa diže, a na očima navlači mrak. Čovjek u tom mementu ne razmišlja normalno, gubi razum“.
O tom događaju Adem piše: “Pogibija mog oca, izbjeglice koje su mi bile u kući, njihova priča o ubojstvu muslimana po Bosni, silovane muslimanke od strane četnika i još došao sa razularenom bandom u Podgoricu u ulici Slobode, na trg ‘Bratstva i jedinstva’, da širi četničku ideologiju”.
”Đavo ne miruje… Sjetih se da u autu imam bombu kašikaru. Kao po nekoj naredbi, bez iole razmišljanja, vratih se, uzeh bombu, zaboravih na dijete u kolima. Po glavi mi se mota misao, da priđem Šešelju, kao neki simpatizer, da ga zagrlim, aktiviram bombu i obojica poginemo. I dok sam o tome razmišljao i išao u pravcu skupa, iz prvog reda kordona vraća me policajac, naš zemljak, Musliman, nazad“.
Oko 19. časova završio se promotivni skup radikala, Šešelj je marširao ulicom Slobode sa kokardom na glavi. Sjećem se. Išao sam ulicom pored “Robne kuće“, “Beka“ i knjižare. Ulicom Slobode, nailazi Šešelj u pratnji više radikala pravo prema meni, sa parolom i pjesmom „Muslimani došli su vam crni dani, nema Tita da vas brani“. „Pobićemo Turke, došli su sudnji dani, mi vam sudimo“. Prošli su do apoteke.
Ni slutio nijesam da ću se sresti oči u oči sa vojvodom Šešeljom. Za slobodu mnogi su dali svoje živote, za jednakost, za pravdu. Parole i pjesme na skupu vrijeđaju i mene i moj narod. Vrijeđaju svakog pravog Titovog komunistu. Šta smo mi krivi i kome smo krivi, samo zato što smo muslimani, Bošnjaci. I mi smo izgrađivali ovu domovinu, kao i svi ostali. Bio sam, a i mnogi drugi muslimani Bošnjaci na mnogim radnim akcijama: pruga Nikšić – Titograd, Novi Beograd, Šamac – Sarajevo… Časno i pošteno smo radili i bili vrsni i primjerni radnici. Iznerviran, počeo sam i ja da vičem iz sveg glasa ispred hotela “Crne Gore“: „Sram vas bilo! Sram vas bilo! Fašisti“! Nakon bačene bombe, Šešeljevi junaci jurnuli su u hotel „Crna Gora“, pa zategli na vrata, ne mogu da uđu, kao bravi kad otvoriš vratnicu, dok jedna ne izađe, ne mogu druge dalje da krenu. Kada su me pitali: “Baci li ti ovu bombu“? Odgovorio sam: “Bacio sam je ja!”.
Policija me odmah privela u policijsku stanicu. Nakon kratkog ispitivanja obišla je i moju kuću. Malo je vremena prošlo, došao je Marković, šef policije, poslije njega, ministar Pavle Bulatović sa grupom oficira. Čuo sam da je Bulatović rekao u sporednoj kancelariji. „Drugovi oficiri, vi ste narod naoružali do zuba. Vidite šta jedan čovjek ima”, pokazujući na oružje, koje je bilo na stolu. “Nemojte da se šalite. Odmah da se vidi koga ima u policiji i vojsci, koji imaju ključeve od magacina“. Uz to je rekao Markoviću: “Nemojte da ga tučete. On će odgovarati za ovo“.
Njegove riječi nijesu poštovane. Pokupili su me i pravo u betonjerku. Tu počinju moje muke. Doveli su me pred betonjerku skinuli kaiš, šnjure sa cipela i sat sa ruke. Sat sam dobio od ustanove za 30 godina rada sa ugraviranim imenom. Na sudu sam tražio da mi ga vrate, ali nijesu to uradili. To je za njih sitnica, a meni je uspomena. Prisvojio ga je dežurni policajac, koji je dežurao za stolom i skidao sa mene stvari koje nijesu dozvoljene u ćeliji.
Ubacio me u betonjerku gdje se vršila nužda. Na betonu su rastrta vašljiva ćebad, umazana izmetom i natopljena urinom. Svjestan sam da mi se sprema sanduk u tamnoj betonjerci bez prozora. Nijesam znao da li ću ostati živ ili osamnuti mrtav. U toj muci, iznuren, umoran i pretučen, uhvatio me san. Nije dugo prošlo, moja supruga poslala mi je neku jaknu, pošto sam bio samo u košulji. Za moju nesreću, nijesam osjetio kad je policajac otvorio vrata betonjerke. Probudio me udarcem nogom u bubrege. Kad me udario učinjelo mi se da je upalio svjetlo. Više se ničeg ne sjećam. Dugo vremena sam bio u nesvjesti. Ne znam koliko je sati prošlo. Bio sam polumrtav. Kad sam se osvijestio vidio sam osoblje u bijelim uniformama. Bio sam sav mokar. Da bi me osvijestili sipali su hladnu vodu na mene. To je petak, subota i nedjelja, tako da sam tek u ponedjeljak izveden kod istražnog sudije Marka Dakića. Dakić nije obavio nikakav razgovor sa mnom. Bio sam vidno iscrpljen. Po meni su hmilele vaši, osjećao se jak smradež od ćebadi. To nije dozvoljavalo njegovo duže zadržavanje. Takvog su me odveli u KPD, odmah zaprašili, i strpali u ćeliju. Nastavio sam ćelijski život. U ćeliji su mi stavili ruke pozadi na leđa i na njima lance, poslednju halku, koja steže. Ruke su mi poslije prve noći natekle. Ljekar, koji je kontrolisao naše zdravstveno stanje, tek nakon 3-4 dana, naredio je da mi se otpuste stege. Dva mjeseca nijesu me brijali. Komandiri su se sprdali sa mnom: “Da ga učlanimo u četnike“. Nakon dva mjeseca upravnik Istražnog zatvora naredio je da me obriju“.
Napad na Šešelja su prvi osudili crnogorski liberali, iako ih je Šešelj kvalificirao kao izdajnike. Osim osude, liberali su skrenuli pažnju crnogorskim vlastima, da je ovaj događaj posljedica “njihovog blagonaklonog stava prema širenju četničke ideologije u ovoj Republici“. Savez reformista crnogorskog primorja je u svom saopštenju naglasio, da je „ovaj kao i svaki drugi teroristički čin provokacija i poziv na opšti terorizam i bratoubilački rat u Crnoj Gori“, ali nije osudio fašističke izjave Šešelja. Beogradske “Večernje novosti“ išle su do te mjere da su se pitale: „Da li je Šabotić produžena ruka “Zelenih beretki“ i da li je ovaj slučaj potvrdio sve češće glasine da je Alijina struja stigla i u Crnu Goru“. Zvanični organi Crne Gore o tome nijesu željeli da budu konkretni. “Večernje novosti“ koriste ovaj napad za raspirivanje mržnje prema Bošnjacima navodeći: „na osnovu onoga što se zna i što je otkriveno kod Šabotića, može se sa sigurnošću reći da je u pitanju ozbiljna organizacija koja se angažuje na pripremanju terorističkih akcija”. U kući kod Šabotića policija je, navodno, pri pretresu, pronašla čitav arsenal oružja: tri automatske puške, puškomitraljez, tri ručne bombe i veću količinu municije.
Prilikom povlačenja iz Slovenije i Hrvarske vojska je iz magacina kupila oružje i dovlačila ga u Masline, kako ne bi palo u ruke Slovencima i Hrvatima. To oružje dijeljeno je Srbima i Crnogorcima. Adem je ranije pozajmio jednom Saveljiću 1.000 dolara i 2.000 maraka. Pošto ovaj nije imao novca da mu vrati dug, ponudio mu je oružje kao kompenzaciju, što je Adem prihvatio.
U srpskoj štampi Bošnjaci Sandžaka su satanizirani. Vještom medijskom propagandom, hapšenjima i metodama torture nad nevinim civilima, zajedničkim djelovanjem vlasti, raznih četničkih i dežurnih bandi i “paravojnih“ formacija, preplašeni bošnjački narod pretvaran je preko noći u teroriste. Mladi ljudi, bošnjačke nacionalnosti, su pod prijetnjom nasilno odvođeni u srpsko-crnogorsku vojsku.
Resor državne bezbjednosti, i ostali odgovorni, dobro su znali da nije moglo biti nikakve realne mogućnosti stvaranja bilo kakvih terorističkih organizacija. Ipak, trebalo je proglasiti jednog “Bošnjaka (Turčina)“ teroristom da bi opravdali svoja agresorska djelovanja u Bosni.
Gostujući u kontakt emisiji TV Crne Gore, predsjednik Predsjedništva Crne Gore, Momir Bulatović je izrazio žaljenje zbog “terorističkog napada i ocijenio da su na tako nešto spremni samo bezumnici“. Bulatovič je odlučno podržao izvršne organe crnogorske vlasti, za koje je rekao da su u stanju da održe mir u Crnoj Gori.
Šešelj je i dalje nastavio sa prijetnjom Muslimanima-Bošnjacima. Na promotivnom skupu u Raškoj je rekao: “Dese li se u Sandžaku barikade ili nekakav muslimanski ustanak, eto tamo odmah naših dobrovoljaca prekaljenih u ratu, pa neka onda Muslimani gledaju šta će i kuda će! Do Anadolije se neće zaustaviti! Neka znaju Muslimani, najžešći islamski fanatici iz Novog Pazara, Sjenice i Tutina, već su izginuli kao hrvatski plaćenici ili kao Izetbegovićevi vojnici u Bosni“, otvoreno govoreći o potrebi podjele naoružanja civilima Srbima u Srijemu, na Kosovu i u Sandžaku, kao i o naoružavanju pripadnika svoje stranke (“NIN“, br. 2237, 12. 11. 1993.; „Svet“, br. 40, Novi Sad, 29. 11. 1993).
“Poslije svega što se zbilo, u nesreći bilo je sreće. Niko nije poginuo i niko od povrijeđenih nije ostao u bolnici, iako su na suđenju izmislili „da je 60 bilo ranjenih, a 12 teško povrijeđenih“. To je izmišljotina. Šešeljev tjelohranitelj gurnuo je bombu nogom i bomba kašikara eksplodirala je ispod kola. To veče dr. Blažo Borozan kazao je mojoj porodici da niko nije ostao u bolnici. Svako zna pa i laik da teži slučajevi ostaju u bolnici. Nažalost, kod Ilije Darmanovića mogao se prijaviti bilo ko, da je povrijeđen ranije bilo gdje i iz bilo kojih razloga, čak i preko Morače ako se nalazio. Ko umije da laže, laž mu prolazi kao istina. Pravde nema, a nemoćan strada. Da bi zadovoljili, tobožnju pravdu, lažljivu svakako, onog dana suđenja, pokazivali su razne snimke, kako bi me sudija Ivica Stanković što više osudio. „Povrijeđeni“ nijesu imali nikakve otpusne liste kao dokaz da su ležali u bolnici. Da sam imao namjeru da toliko ljudi ubijem imao sam čime. Četiri bombe su se sasvim slučajno zadesile kod menjača, bez ikakve namjere. Kad sam čuo njihove prijetnje, uzeo sam jednu da bacim ispred njih, da ne rade tu sramnu rabotu, jer nijesu došli na pravo mjesto.
Osjećaj samog suđenja izuzetno je težak. Ništa ne može biti teže nego sjesti na crnu, optuženičku klupu. Cijelog života zalagao sam se i borio za pravdu i doživjeh na kraju da se i meni sudi. Na suđenju Nada Golović, koja je držala Šešelja za prste i sliku njegovu nosila, tražila je da naprave vješalo na trg „Ivana Milutinovića“ da me objese. Sud joj nije udovoljio. Šta mogu da kažem, krivac sam. Napravio sam krivično djelo, ubistvo u pokušaju. Nemam podlogu da se branim, iako branim čast i dostojanstvo ljudsko.
Prije završnog suđenja i izricanja presude poslali su me u centralni zatvor u Beograd, na ocjenu kod Vere Petrović, da li sam bio uračunljiv u momentu izvršenja krivičnog djela.
Na kraju suđenja sudija Ivica Stanković izrekao je presudu od 15 godina zatvora. U duši sam bio duboko potrešen i povrijeđen. Osuđen sam ja, a sa mnom i moj bošnjački narod. Rehabilitovano je četništvo i fašizam. Došli su zli ljudi i i donijeli zlo vrijeme, vrijeme mržnje, četništva i fašizma! U ono vrijeme većina sudija u sudu, kao i većina komandira u zatvoru solidarisala se sa idejom radikala, ili su bili njihovi simpatizeri, a neki i njihovi članovi, profašistički orijentisani.
U vrijeme dok sam izdržavao kaznu u KPD u Spužu, doveden je i četnički komadant, Čeko Dačević iz Pljevalja. Jedne prilike sjedio je na ulazu od kruga gdje šetamo. Neki zatvorenici su mu kazali ko sam. Zaprijetio mi je rukom, i prstom pokazao ispod svog grla, izgovarajuci rijeci: „Zaklaću te”.
Pljunuo sam ga, jer drugo nijesam mogao ništa da uradim. Odmah su me strpali u ćeliju. To što je pokazao da će me zaklati, to je za njih bila normalna stvar, a to što sam ga pljunuo to je bilo katastrofalno, jer sam Bošnjak. Bošnjak se može zaklati, a četnik ne smije se pljunuti.
Nego u tom zlom vremenu ima i časnih i poštenih ljudi koji nijesu profašistički nastrojeni. Njih korozija četništva nije nagrizla. Jedan komandir, Nikola, veliki Crnogorac i žalosni roditelj, koji je ostao bez sina jedinca, ohrabrivao me i kuražio, da prebrodim te teške dane. Jednom me pozva i reče: “Ademe Šabotiću, možda ne znaš, nijesi čuo, ja sam kao roditelj doživio veliku žalost i nesreću. Ubili su mi sina jedinca, pa evo me, živ sam i istrajavam u svom bolu“. Poštovali su ga svi, i radnici uprave i zatvorenici. Žrtvujući svoj autoritet u toj takvoj sredini, posvećivao mi je veliku pažnju. Često je nalazio potrebu da bude sa mnom u šetnji, da mi da snage, da sve patnje i muke izdržim. Uticao je na druge komandire da me pripaze od ostalih zatvorenika.
Jednog dana, dok sam ležao na daske, na vratima se pojavi Nikola sa komandirom i sa dušekom u ruci. Te dušeke je međunarodna zajednica donirala u humanitane svrhe. Nikola je znao da ležim na daskama, jedan je ugrabio i donio meni.
U ćeliji, gdje sam boravio, nije bilo stakla na prozoru. Jednog dana, neka meni nepoznata vrsta ptice, doletje na prozor. Osmotri mene i ćeliju. Sjutradan doletje sa punim kljunom nekakvog materijala i poče da pravi gnijezdo za svoje potomstvo. Čitavo ljeto pravila mi je društvo sa svojim pilićima. Hrane je bilo i za nju i za mene. Prije neki dan komandir Raičević traži olovku po ćeliji da slučajno ne pišem pisma. Imao je želju da me ispendreči. Želja mu se nije ostvarila. Sačuvao sam parče hleba za moje društvo. Sad je komandir našao razog što nijesam jeo da me ispendreči, te mu se ispunila želja. Kao biva, on se sekira što ja ne jedem. Osjećaj tolike mržnje pojedinaca, čovjek ne može da opiše. Taj je Raičević u svojoj smjeni omogućio bjekstvo zatvorenika iz jednog saobraćajnog udesa put Cetinja“.
Momir Bulatović je za sedam godina, koliko je bio predsjednik Crne Gore, pomilovao 473 osobe, koje su u krivičnom postupku bile osuđene na duže ili kraće vremenske kazne. Sva ta pomilovanja dosegla su čak 167 godina. Kada se zaviri u spiskove krivičnih djela koji su ih pomilovani počinili, onda, kriterijumi za pomilovanja ostaju nejasni i problematični. Pomilovanja su, uglavnom, dobili rodbina, prijatelji i kumovi. Međutim, nije bio tako milosrdan prema albanskim i muslimansko-bošnjačkim zahtjevima za pomilovanjem ili smanjenjem kazne. I Adem Šabotić, koji je osuđen na 15 godina zatvora, ostao je bez pomilovanja ili smanjenja kazne.
Nesretni Adem je optužen i osuđen na petnaest godina robije. Od toga je odrobijao osam godina i sedam mjeseci. U zatvoru u Spužu, tijekom izdržavanja kazne, imao je velikih problema sa pristalicama Šešelja, kako zatvorenika tako i čuvara. Jedan od zatvorenika, izvjesni Nebojša Stjepović – potplaćeni dugogodišni robijaš, pokušao je da ga zakolje na prvi dan Kurban bajrama, dok je jeo za stolom, nanijevši mu pritom više uboda nožem. Zahvaljujući Ademovoj prisebnosti i brzoj intervenciji komandira Vanje i saniteta, Adem je taj napad jedva preživio. U jednom trenutku, nakon iskrvavljenosti doživio je kliničku smrt. Stjepović je dodatno osuđen na tri godine robije.
Adem u svojoj autobiografiji o tom događaju piše: „Na dan prvi Kurban bajrama, Adem se kao div bori i svoj život brani od zlotvora i pogani. Golim rukama nož otima od dželata. Izlivenom krvlju iz presječene arterije, zatvorska odjeća natopi se krvlju i posta sva crvena, zidovi obojeni u bijelo, postaše prošarani crvenom bojom. Desnom rukom hvatam presječenu glavnu arteriju. Krv po klupi i zidu i dalje teče, a koljač sa nožem, žurno niz stepenice silazi i radosno kliče: „Braćo Srbi! Evo sam za Kurban Turčina zaklao!” Nijesam pao, i nemam drugog izlaza, ranjen za njim silazim. Odsječenu vratnu arteriju čvrsto prstima stiskam. Dželat se ne osvrće. Na izlazu iz zgrade, sa nožem u desnoj ruci i podignutom lijevom rukom sa tri prsta, uzvikuje: “Braćo Srbi…! Kažite Turcima, imaju pripremljen Kurban gore na spratu”! Takav ranjenik ne posrće, ne pada, nego se za život grčevito bori i na nogama održava sa jedinom nadom da siđe niz stepenice poviljona, da nađe pomoć kod nekog dežurnom komandira. Ispred ranjenog Adema, dželat ide dalje. Siguran u sebe da je obavio posao, povjeren od pobunjenika u zatvoru. Pobunjenici, tada, vrše pitisak na upravu i ministra pravde da ih pošalju na Kosovo da kolju Albance, kao što je Milošević slao okorele koljače iz njegovih zatvora po Bosni, Hrvatskoj i Kosovu“. Adem imade još dana ovozemaljskog života, te se Stijepović ne okrenu da ga na stepenicana dokusuri, jer se iskrvavljen nije mogao više braniti.
“Uz pomoć komandira Vanje i saniteta, koji djelimično vatom zaustavlja krvavljenje, stavljaju me u ćebe, nose do marice i hitno do klinike. Ličnim zalaganjem Dragana Š., ministra pravde, angažovan je ljekar specijalista za takve povrede, operisa mi grlo, poveza posjećenu arteriju i spasi mi život. Od hiljadu slučajeva, jedinstven je moj da preživim… I tada, zaklan al’ nedoklan, pomislio sam treba živjeti. Nema smrti bez suđenog dana. Mi ljudi ne možemo znati sve tajne prirode, i bolje da se ne trudimo da saznamo. Samo se nadajmo u Alaha, Stvoritelja svjetova. Jednog dana svako će doći na svoju beljegu zvjezdanog neba i prostranstva. Mi nemamo tu moć, i ne znamo zašto postojimo.
Čudom nepoznate moći, Allaha, dželešanuhu, evo me pišem ove ispovijesti… Odbijam svaku pomisao na moj račun: „Moglo je bez toga i bez žrtvovanja sebe i svoje porodice“. “Jedna lasta ne čini proljeće“! „Nije mu bilo nužda, dobro je živio“! A mnogi drugi: “Nije on to napravio, drugi ga je nagovorio, to je grehota“. Ne znam kojim drugim riječima bi neko dokazao da nije tako. Nijesam dijete da me neko može nagovarati! Ne bih dao djecu i rod za cijeli svijet. To zamišljaju nečisti ljudi, da pobiju nečiju vrijednost i muku koja ga je snašla, i čitav njegov narod.
Danas, kad o svemu tome smireno i trezveno razmišljam, ne mogu da shvatim zašto se ljudi ubijaju! Zašto se ubijaju djeca i cijele porodice, samo zato što su druge vjere, druge nacije! Ne shvatam roditelje, zašto šalju svoju djecu u naručju zlikovcima i da zlikovci upravljaju njihovim životima“.
Milo Đukanović je Šešelja, kada je ovaj počeo ozbiljno da mu smeta u političkoj karijeri, doslovce šutnuo iz Crne Gore. U Perastu su Šešelja iz kreveta sa ćebetom pokupili teško naoružani specijalci i deportovali ga u Srbiju. Ravnogorski pokret je 2016. registrovan u MUP-u Crne Gore, a ubrzo i zabranjen, ali je ostala ravnogorska ideologija koja je preko Nove srpske demokratije ušla u crnogorski politički život i ima parlamentarni status, čiji je lider četnički vojvoda.
Za razliku od Crne Gore, koja je sve otpornija na „virus fašizma“, u Srbiji je četništvo na svaki način rehabilitovano, a u dijelu Bosne i Hercegovine je preraslo u istinsku ideologiju na polovini državne teritorije.
Adem Šabotić je preselio na Ahiret, dana, 25. aprila 2013. godine u Podgorici u 82. godini života. Dženaza mu je obavljena na porodičnom groblju u selu Tucanje. Iza sebe je ostavio sinove Mila i Emila i šćerke Razu, Fatu i Elmiru.
Izvor: Monografija “DOBRODOLE” autora Munira K. Šabotića)
