Na visoravni Gornja Pešter, u opštini Tutin, smješteno je selo Suhi Do – mjesto bogate prošlosti, ali i živopisne sadašnjosti. Iako danas broji svega sedamdesetak aktivnih domaćinstava, Suhi Do čuva duh nekadašnjeg kulturnog, obrazovnog i duhovnog centra ovog dijela Sandžaka.

Istoričar Dušan Popović, autor monografije „Kulturno naslijeđe Suhog Dola“, ističe da je ovo selo nekada bilo administrativno sjedište Suvodolske opštine, poznato po multikulturalnosti, pismenosti i susretu različitih kulturnih uticaja. Upravo zbog toga u narodu postoji i uzrečica: „Suhodola nema do Stambola.“

Suhi Do je 1904. godine dobio i prvu školu na Gornjoj Pešteri, čime je zauzeo posebno mjesto u obrazovnoj istoriji Sandžaka. Škola je nastala zahvaljujući svešteniku Milutinu Popoviću, a kroz nju su prošle generacije učenika, uključujući i kasnijeg velikog istoričara Ejupa Mušovića – prvog doktora nauka iz ovog kraja. Njegova rodna kuća i danas stoji u selu, a Bošnjačko nacionalno vijeće 2012. godine postavilo je na nju spomen-ploču.

U srcu sela nalazi se velelepna džamija, čiji su temelji postavljeni 1992. godine, a u potpunosti je završena 2007. godine. Zahvaljujući entuzijazmu mještana i donacijama iz dijaspore, džamija je proteklih godina u potpunosti rekonstruisana – promijenjen je krov, uvedeno moderno ozvučenje i osvjetljenje, obnovljen enterijer, uređen abdesthan, učionica mekteba i proširen harem.

„Na džumi petkom imamo 50 do 60 džematlija, što je za jedno selo izuzetan broj. Džamija je otvorena svima, a ovdje vlada sklad među ljudima, bez obzira na vjeru. Imamo i pravoslavnih komšija s kojima živimo u miru i poštovanju,“ kaže imam džamije.

Uprkos savremenim izazovima, pojedine porodice ostaju vjerne tradiciji stočarstva. Porodica Fajka Horta već dvanaestu godinu zaredom boravi na katunima Suhodolske planine, uz samu granicu s Crnom Gorom, čuvajući stado od 600 do 700 ovaca.

• „Bilo je tesno dole u selu, pa smo izašli na katune. Nas je više u zajednici, pomažemo jedni drugima. Imam tri sina, dvije snahe – svi rade. Da nije državne pomoći, teško bi se isplatilo, ali ovako, ako hoćeš da radiš, može se živjeti,“ kaže Fajko.

Ove porodice se bore s vremenskim neprilikama, divljim životinjama i izazovima tržišta, ali i dalje pokazuju da se upornošću i zajedništvom može održati stočarstvo kao način života.

U selu i danas žive ljudi koji se s nostalgijom prisjećaju teških, ali čestitih vremena. Bivši stočari, konjari, domaćice i zemljoradnici, prisjećaju se kako se živjelo bez puteva, struje i prevoza, ali uz više međusobnog poštovanja i rada.

• „Nismo imali ništa, ali smo imali mir, poštenje i zdravlje. Danas je sve, a nema duše,“ kaže jedan od starijih mještana.

Veliki broj mještana živi i radi u inostranstvu, ali svoju vezu sa rodnim krajem ne prekidaju. Jedan od njih je Eđevid Alibašić, koji živi u Minhenu, ali godišnje po tri do četiri mjeseca provodi u Suvom Dolu.

• „Ovdje sam rođen, ovdje su moji roditelji, ovdje sam sagradio kuću. Ne bih se mijenjao ni sa kim,“ kaže on.

Uprkos modernim izazovima i odlasku mladih, Suhi Do ostaje svjedok jednog posebnog načina života. Od prvih školskih klupa do najljepših pašnjaka, od skromnih štala do obnovljene džamije, od tišine katuna do šapata uspomena – ovo selo zrači duhom koji ne posustaje.

Zato Suhi Do nije samo geografska tačka na Pešteri. To je emocija, nasljeđe i podsjetnik da tradicija i zajedništvo još uvijek žive, i da – kako narod kaže – „Suhodola nema do Stambola“. POgledajte prelijep video prilog ispod teksta.

Duga Poljana, Sandžak — Kada se u Sandžaku kaže „idemo na pečenje“, mnogima prvo na pamet padne jedno ime – Benko Redžović. U selu poznatom po majstorima roštilja i janjetine, Benko drži svoju reputaciju visoko već godinama, i to ne bez razloga. Njegova pečenjara, smeštena uz glavnu saobraćajnicu, ne nudi samo jelo – nudi priču, tradiciju i miris Pešteri.

• „Ustajem u pola tri, do četiri gori peć, nekada sat i po, nekada dva. Sve zavisi koliko pečenja ide tog dana“, govori Benko dok vješto manevriše dugim lopatama pred vrelom turskom peći, starom čak 103 godine. „Ova peć je ispekla više nego što možemo zamisliti. Moj babo Safet, rahmetli, radio je u ovoj istoj pekari, prije njega Šućko, pa moj amidža Bibo…“

U mjestu sa četiri pečenjare, konkurencija je jaka, ali Benko ne brine. „Svako ima svoju nafaku, ali ovakvu peć nema niko“, kaže s osmijehom. Ova peć nije samo starina, već srce njegove svakodnevice. Nedavno je gornji dio renovirao, ali je osnovu ostavio netaknutu – ploče i kamenje koje pamte i Tursku i njemačku vojsku, ako pitate mještane.

• „Naša janjetina sa Pešteri je posebna. Ne hranimo ovce koncentratima, ne dajemo im silažu. Ishrana je prirodna – ječam, pšenica, voda sa Peštera, vazduh koji miriše na čistoću. Zato i meso ima drugačiji miris i ukus nego u centralnoj Srbiji“, objašnjava Benko.

Cijene su, kaže, porasle – kilogram pečenja je sada oko 3500 dinara, dok je nekad bio 2500-3000. „Ali, ko zna šta je kvalitet, zna i da plati. Ne samo kod nas, već svuda“, dodaje.
Porodična priča i svakodnevica

Benko nije sam u ovom poslu. Njegov brat vodi drugu pekaru, a mlađi kolega Edo, koji je nedavno uplovio u bračne vode, već 11 godina uči zanat pored majstora.

„Od poštenog posla se može živjeti“, kaže Edo kroz osmijeh, još u odjeći zamazanoj od pečenja, ali sa zadovoljstvom koje ne krije.

Benko je nekada imao više kilograma, ali se operisao u Turskoj i danas vodi zdrav život – šeta svakodnevno do Žitnića, ide u lov vikendom, a povremeno i na konjičke trke. „Nikad bolje, nikad mlađe, što kaže narod“, našali se dok priprema još jedno jagnje za pečenje.

Duga Poljana se mijenja, kao i ostatak Sandžaka. Mnogi su otišli trbuhom za kruhom, ali srce sela kuca i dalje. „Bilo je dana kad sam razmišljao da odem“, priznaje Benko, „ali sada – nikad. Ovo je moj život, moj kraj, moj posao.“

I dok mnogi prolaznici svraćaju „samo na malo“ – na kraju ostanu dugo, jer iz Benkove pečenjare niko ne odlazi gladan, a još manje ravnodušan.

📌 Ako vas put navede kroz Dugu Poljanu, znajte da miris janjetine koji dolazi iz male stare pekare nije samo poziv na jelo – to je poziv da osjetite duh sandžačkog naroda i čovjeka koji ne prodaje pečenje, već emociju u svakom zalogaju. Pogledajte video prilog ispod teksta.

Novi Pazar/Sarajevo – Iza viralne numere „Iza oblaka“ i lica koje je u proteklo vrijeme preplavilo društvene mreže, krije se potresna životna priča Redžepa Redžepovića, poznatijeg kao Lepi. Njegova muzika, koja na prvi pogled djeluje šarmantno i duhovito, zapravo je rezultat godina neimaštine, emocionalne borbe i odrastanja bez roditeljske ljubavi.

Ovaj jedinstveni kantautor iz Novog Pazara, koji danas živi u Sarajevu, postao je prepoznatljiv širom regije – ne samo po svom neobičnom muzičkom izrazu, već i zbog autentičnog izgleda i karizme. No, malo ko zna da iza svake njegove pjesme stoje godine samoće, suza i traganja za smislom.

Lepi je rođen u Zagrebu, gdje su njegovi roditelji tada živjeli. Ubrzo nakon njegovog rođenja, brak se raspao – majka se preselila u drugi grad, otac je ostao u Zagrebu, a dječak je poslat kod djeda i nane u Novi Pazar. Majku je, kako kaže, vidio tek kasnije, a oca su nakon razvoda slomile tuge i alkohol.

• „Kada je nana umrla, imao sam devet godina. Tada je za mene stao cijeli svijet“, iskreno priča Lepi. Bez prave podrške i ljubavi, osjećao se kao višak – i u porodici i među vršnjacima. Prljav zbog igre po avliji, obučen u pletene gaće i tuđu odjeću, bio je često izbjegavan i neshvaćen.

Već u sedmom razredu, osjećajući se neshvaćeno i usamljeno, počinje pisati u staroj, zaboravljenoj svesci. To je bio njegov bijeg, prostor za žalbe, snove i stihove. Iz te unutrašnje borbe rađala se poezija, koja će godinama kasnije postati osnova njegovih pjesama.

• „Nisam imao ni sveske, ni knjige. Završio sam samo osnovnu školu i prvi razred srednje. Nosio sam šta je ko dao, bilo preveliko ili premalo“, priča kroz osmijeh, bez gorčine.

U potrazi za boljim životom, odlazi u Njemačku. Najprije radi kao fizički radnik, zatim kao nadzornik gradilišta, a s vremenom otvara i vlastitu firmu. Ljubavi i brakovi su dolazili i odlazili – iz tih veza ima troje djece. Na kratko se vraćao u Novi Pazar, ali je svoj dom konačno pronašao u Sarajevu, gdje danas živi i stvara.

“Iza oblaka” – pjesma iz duše

Upravo pjesma “Iza oblaka”, koja je postala regionalni hit, nastala je iz dubokih emocija i refleksije o prošlosti. Njena jednostavnost, ali i bol u pozadini, doprinijeli su njenom uspjehu.

• „Ta pjesma nije nastala da bi bila hit. Nastala je iz mene“, kaže Redžepović. Iako danas ima svoj mir, nikada ne zaboravlja odakle je krenuo.

Njegova priča je podsjetnik da se i iza najveselijih tonova često krije najdublja tuga – i da uspjeh nije uvijek stvar glamura, već snage da preživiš ono što bi druge slomilo.

Pogledajte cijeli intervju u nastavku teksta.

Izvor Oslobođenje